Riots in England - one view
Photo: Lewis Whyld/PA/AP
Queen has a verse in their famous song "We are the Champions" that usually doesn't catch the ears of those listening: "No time for losers"
Recent events in big cities in England have me wondering if the losers have finally decided to take things into their own hands and make their "own time"?
Teniski savez Srbije pridružio se drugim sportskim klubovima i savezima koji su izdali svoju publiku zarad sitno-šićardžijskih interesa. Do karata nisu mogli doći "obični" navijači jer ih je većina bila raspodeljena po zanimljivim ključevima.
Italijanski fudbal podseća na loš holivudski film, otprilike: mnogo velikih imena, moćan pi-ar, uvek isti scenario i isti dosadni sadržaj
Koliko, recimo, ljudi (žena) samo gleda fudbal zato što želi da vidi Kristijana Ronalda („Bred Pit efekat”), da li Bekam ima novu frizuru ili tetovažu, ili da li će se Gatuzo potući sa nekim.
Teško može da se govori o nekoj većoj razlici između Toma Kruza, Ronaldinja, Hi mena ili Paje Patka.
Pre neki dan, sa zadovoljstvom (a i malim iznenađenjem) pročitao sam članak "Poželjan je ubilački instikt" koji je u Politici objavio nekadašnji naš reprezentativac Ivan Ergić (do skora kapiten Bazela a sada fudbaler Burse). Tekst mi je dao vrlo zaniljiv ugao na neke od pojava u mojoj organizaciji. Tragajući po Netu, naišao sam na ceo niz tekstova koje je Ivan napisao. Svi oni bacaju specifilčno svetlo na sport, ono što ga prati i šta on izaziva, iz ugla jednog razboritog i pametnog "insajdera" koji nema dlake na jeziku. Prenosim ovde jedan njegov tekst i preporučujem da pročitate i njega i ostale Ivanove priloge.
Fudbal kao rijaliti šou
Verujete li u čuda? Verujete li u predskazanja? Verijete li u silazak sa nebesa na ovozemaljski svet?
Milioni i milioni ljudi u svetu ubeđeni su da se to dešava, te da će Bog, Bogorodica, Isus ili neko drugo nedzemaljsko biće sići na Zemlju i pomoći im da prevaziđu slabosti i približe se večnom životu.
Ovaj tekst sam počeo da pišem posle dva radna dana provedena na aktivnosti u predgrađu Najrobija, u Keniji, sa idejom da ga pišem sve vreme boravka ovde. U Keniji sam boravio kako bih podržao organizaciju svetske akcije za mlade uzrasta 16 do 22 godine. Kenija je domaćin preko 1.600 mladih i njihovih vodja sa svih kontinenata. Dilema da li su domaćini sposobni da nešto ozbiljno urade mučila me od prvog dana. Napisao sam jedan deo, a onda zastao - jednostavno, malo sam bio digao ruke od jalova posla, nije bilo vremena da dalje pišem, a dogadjaji su smenjivali jedan drugi. Pošto sam ovaj tekst već najavio, rešio sam da sada pogledam unazad i dopišem ono što sam u Keniji propustio. Najpre ću opisati nekoliko situacija, a onda dati jedan opšti pogled.
On je jedan od skauta i skautkinja Leožana, grada na Haitiju teško pogodjenim zemljotresom čiji je epicentar bio u neposrednoj blizini. Grad je uništen - većina stanovnika je izgubila domove ili članove porodice, a sahrane su postale tragično učestala pojava. Ali, bez obzira na njihovu traumu i gubitak, mladi Leožana pohitali su da pomognu sugradjanima.
EDIT: Nove fotografije sa Haitija postavio sam u komentaru ovde
Za ovo bi i kod Žarka na maloj maturi pali!
Za očekivanje je da priučeni sportski komentatori, koji kao preporuku za posao donose potvrdu o dužini sedenja u kladionicama, ne znaju pravopis. Ali nisam očekivao ovako neznanje nekoga ko se bavi kulturom. Bruka jedna!
EDIT: Redakcije kulture našla jednu grešku!!! (Bilo bi dobro da nađu i drugu)
Zamislite da neko na ledini za nedelju dana podigne grad za 40.000 ljudi
Zamislite da u taj grad u tri dana stigne tih 40.000 ljudi, najpre 10.000 u jednom danu, a onda ostalih 30.000 dva dana kasnije
Zamislite da tih 40.000 ljudi dodje iz skoro svih zemalja sveta, svih mogućih rasa, boja kože, religija, kultura, zanimanja...
Zamislite da tih 40.000 ljudi, bez obzira na to svoje raznovrsno poreklo, 12 dana živi zajedno, veseli se, uživa, komunicira, sklopi bezbroj prijateljstava
Zamislite da onda za jedan dan ode 30.000 a sutradan i ostalih 10.000
Zamislite da onda pet dana kasnije osim ugažene trave nema ničega što bi podsećalo da je tu bio grad od 40.000 ljudi
Zamislite da tih 40.000 ljudi nastavi da održava kontakte sa barem po desetak drugih narednih nekoliko godina
Moguće?
Svakako. Desilo se to krajem jula i početkom avgusta ove godine. U Hajlands parku, pedesetak kilometara severoistočno od centra Londona, održan je 21. Svetski skautski džembori!
Ivan Ergić netipičan je nogometaš, za kojeg ne važi niti jedna od predrasuda što prate njegove kolege. Prije nego u društvu s manekenkama i kontroverznim menadžerima, njega ćete vidjeti u društvu s knjigom. Ergić piše pjesme i eseje, angažiran je na »popravljanju svijeta«, a jedan od prioriteta kojesi je zadao jest prezentiranje prave slike odnosa u profesionalnom nogometu i oko njega. Osim o ovoj temi, Ergić za hrvatski Novi list govori o nacionalizmu, religiji, predatorskom kapitalizmu koji ubija ljudsko dostojanstvo...
Svaki trenutak života je raskršće na kome se donose odluke. Meni je skautski duh dao pravi odgovor: odlučio sam se za život!
Najstariji učesnik poslednjeg 21. Svetskog skautskog džemborija, održanog avgusta 2007. godine u Hajlands Parku, istočno od Londona, bio je Miloš Miović, iz Slovenije. Tada devedesetšestogodišnjak, Miloš je insistirao da spava u sopstvenom šatoru i da ima posao. Radio je na prijemu u šator Zveze tabornivkov Slovenije, gde je veselo i energično dočekivao goste i vodio ih kroz izložbu o taborništvu u Sloveniji.Eidan Džons, rukovodilac Džemborija, posetio je Miloša koji je bio posebna atrakcija ove smotre. Prilikom posete, pitao ga je planira li da učestvuje na narednom Džemboriju, 2011. godine u Švedskoj. Miloš mu je jednostavno odgovorio: "Ne gubim nadu, ali ako me nešto spreči da odem u Švedsku, učestvovaću na onom sledećem".