Vesele šezdesete i sedamdesete donele su lagodan život, pesmu i opuštanje širokih narodnih masa. Talas roka, koji se sasvim lako primio u tada naprednoj Jugoslaviji, nije zahvatio baš sve slojeve društva. Sećam se da je moja majka još tada sve dugokose rokere zvala "bitlusi" i jedva se mirila činjenicom da su njeni sinovi već u osnovnoj školi imali kose do ramena i ložili se na muziku koja nije baš prijala ušima naviknutim na dalapu i dvojnice.
Narodna muzika, muzika širokih masa sklonih ćiriličnoj kulturi, do tada je prošla kroz tri glavne faze. Najduže su u sećanju naroda ostali guslarski deseterci. Za njima, sledile su "izvorne narodne pesme", koje su se takođe prenosile usmenim predanjem, uglavnom po prelima. Novi talas činile su starogradske pesme, koje su prve donele "gradski" šmek narodnoj pesmi, pod uticajem modernih vremena. Sve je to bilo nedovoljno da se tradicionalna narodska kultura odupre navali roka. Kao prirodan odgovor, posebno u vreme kada se sa sela masovno odlazilo u grad, noseći sa sobom specifičnu kulturu i običaje, pojavile su se novokomponovane narodne pesme.
Odmor na Ohridu je idealna prilika da se obidje susedna Albanija. Dobro, skoro svima koji iz Srbije dodju u Ohrid na odmor to je daleko od pameti, ali meni, kao skoro nosiocu albanske spomenice sa 6 odlazaka do sada, djavo nije davao mira sve dok nisam ubedio društvo da odemo. Da li sam bio u pravu, procenite sami.
Pre neki dan dobio sam poruku sa ovim naslovom od jednog Starog prijatelja, pa rekoh da vam pokažem.
Poslednje dve nedelje, prateći Australijan Open, svakodnevno sam po nebrijeno puta gledao reklame avio kompanije Katar Ervejz. Reklamiraju kao avioprevoznik sa 5 zvezdica. Reklama mi je u početku bila zanimljiva (tako se sve one i prave), ali sam tek onda shvatio šta oni zaista govore.
Patrijarha Pavla prvi put sam video u onoj najčudnijoj a njemu toliko primerenoj situaciji: u trolejbusu broj 11. Utrčavši na početnoj stanici na Kalemegdanu u jedan od sporih, teških, zelenih gorostasa koji su pravili duboke brazde u rastopljenom beogradskom asfaltu, ugledah ga na izdvojenom mestu iza vozača. Patrijarh je, kao i obično, javnim prevozom prelazio put od Patrijaršije koja je bila tu ispod pa do kuće u kojoj je stanovao negde iznad Slavije. Nisam mnogo znao o tananom prvom svešteniku naše Crkve, ni tada ni danas me religija nije privlačila, ali sam ga zasigurno prepoznao. I iznenadio se, itekako. Ko bi očekivao da se čovek tog statusa, kome je omogućeno da ima odgovarajuće pogodnosti, vozi trolejbusom?
Sećam se da mi je za oko zapala velika crna torba, nisam siguran da li je bila od prave ili veštačke kože, ona kakvu su nosili mnogi službenici koje sam mogao videti na svakom uglu. Nije dangubio. Svih tih nekoliko stanica koje smo prešli istim vozilom čitao je neku knjigu. Ja, sa druge strane, nisam mogao da skrenem pogled sa njegovih sitnih leđa i svešteničke kape na pognutoj glavi ispod koje su se videle sede vlasi.
Tačnije: slonče. Ženskog spola. Ima nepune dve godine, nešto preko 150 kila, i zove se Tumaren.
U proleće 2000. godine, u "Panoniji" kod Bačke Topole, organizovao sam seminar za nevladine organizacije aktivne u oblasti životne sredine. U mirno toplo jutro, dok su Dubravka i Milenko iz Tima 3 radili sa polaznicima, nas četvoro organizatora seli smo iza ćoška, pred kiosk koje prodaje osnovne potrepštine malobrojnim stanovnicima ovog poljoprivrednog dobra, i onako opušteni uzeli po pivo. Ko na klupu, ko na gajbu. Uključujući i tadašnju direktorku Draganu koja se u početku jadna snebivala. Ali i ona na kraju sede sa nama. U tom, staje pred kiosk auto bosanskih tablica kojim naš