Pored vec pomenute kumice i pisanja na ovom blogu, ovo leto mi je donelo bas mnogo novih stvari. Novi posao i mali pomak u toj hijerarhiji, na gore naravno ;) novi stan tj. iselila sam se konacno iz zloupotrebljavane sobe studentskog doma i iznajmila poprilicno pristojnu i povoljnu garsonjeru, guram lagano moje politicke ambicije pa dobih i prvu funkciju, imam par novih prijatelja "u trendu" te konacno imam musko za opustene izlaske. Jedino sto stagnira je emotivni iliti intimni zivot. Rasterala sam i ono malo ljubavnika sto je imalo zivaca da se bakce sa mnom. Jos mi se samo nabacuju
Najvise volim petak popodne. Dodjem sa posla i znam da su ispred mene dva dana za odmor i zezanje. lagano planiram sta cu da radim, gde cu da izadjem i prosto uzivam u sopstvenom zadovoljstvu. Iako sam vec pocela spremati drzavni ispit pa moram malkice i da ucim, ta misao mi ne kvari srecu. Moram da priznam da sam rodjeni hedonista. Volim da se prepustim lepim stvarima mada vise trenutcima. Mislim da samo moji najblizi mogu da primete onaj bezobrazno samozadovoljni osmeh koji kaze "uh miline" kad lezim na plazi ili plivam u moru ili dok jedem moju omiljenu poslasticu. Moja sestra je do duse
Ne volim kisu ni hladno vreme. U srcu me stegne tuga neka a misli se bas kao i nebo oboje sivim. Zadrhtim kao lisce na grani sa svakom novom kapi koja kao olovo teska pada predamnom i pomislim na vreme samoce.
Nije lako biti dete koje je silom prilika daleko od porodice, okruzeno resetkama kinderbeta koje silno broji dane do tako dalekog vikenda kada ce ugledati poznati osmeh i pogled koje samo majka moze da pruzi. Strani ljudi manje ili vise prijatnog izraza lica i glasa pokusavaju da te uvedu u novu fazu zivota a ni sam jos ne znas kako se zoves ni sta ti je zadatak. Ucis slova, gledas
Ova zima ima neke cudne obicaje. Nalaze svima da se zatvore u svoje kuce i stanove, a da izlaze samo ako je bas neophodno. Ako neko slucajno prekrsi ovu zapovest, stize ga kazna. Od promrzlog nosa, do ozbiljnih bolesti. Kao da smo ukleti. Nocu se pretnja pojacava. Ni oni sto moraju ne usude se prekrsiti zakletvu. Pitam se samo dokle ce?
Vec danima ne idem ni na posao. Ulenjila sam se totalno. Imala bih sta raditi i u kuci: pisati seminarski, koji do duse poceh pa zapeh, vezbati svedski, da ne bacam pare uzalud na kurs, srediti malo detaljnije kucu, pocece mi nicati trava iz prasine, i jos puno toga… ali neda mi se!
"Ima jedna pecina stroga u kojoj zivi Babaroga" kaze decija pesmica. Ovih dana je (po ko zna koji put) dezurna Babaroga - Smak sveta...
"Smak sveta je pojava koja se javlja na svakih par godina."
"Dosao Smak sveta u Srbiju, pogleda oko sebe i kaze - Pa ja sam vec bi ovde. - i ode..."
A ja na sve kazem:
Holandija me na prvi pogled opcinila. U stvari, na drugi, jer sam dosla nocu, pa sam malo sta mogla tad da vidim, ali sam sutradan vec posla na turneju.
Posle svih problema koje sam imala oko kupovinem karte, bila sam mnogo zadovoljna sto sam letela Lufthansom a ne JA(D)T-om jer se kvalitet njihovih usluga kao ni ljubaznost ne moze ni meriti. Posle presedanja u Minhenu, sletela sam na svoju konacnu destinaciju Dizeldorf, gde su me cekali moji prijatelji, i jedreci autoputem za tili cas smo stigli u Holandiju tj. grad
Ovih dana se koleginica i ja spremamo na sluzbeni put u London krajem septembra. Zapitacete se gde smo mi pozurule kad ima jos vise od mesec dana do tada. Ipak verujte, pored silne administracije pitala sam se da li cemo sve i stici pripremiti.
Naime, treba podneti zahtev predpostavljenom, pa on da ga odobri tj potpise. Onda dolazi finasijska procena troskova, rezervisanje avionskih karata, hotela, podnosenje aplikacije za konferenciju na koju idemo, i na kraju treba da se donese resenje kojim nam se odobrava sluzbeni put.
Ono sto je mene zacudilo u celoj prici je to da smo