Necu nista dodati ni oduzeti, samo cu, uz njenu dozvolu, kopirati tekst i statuse koje je ona delila, sa FB zida moje drugarice pod nickom Didi Land. Istina iz prve ruke.
Pocetak 21. veka u Srbiji ce po meni ostati upamcen kao period "medvedjih usluga". Kako je doslo doba promena i zelje da se unaprede mnoge stvari, ali bez dovoljno iskustva i zelje da se nauci "kako bi STVARNO trebalo" mnoge stvari se odrade polovicno i postanu samo medvedje usluge. Mislim da se to posebno vidi u polju ljudskih prava.
Sta ce mi rampa ako se uz nju ne mogu popeti ni uz neciju pomoc, a broji se da je imam, cesto se i slika i pompezno najavljuje; sta ce mi skola u kojoj se dete lose oseca jer ga druga deca odbacuju i kinje samo zato sto je drugacije; sta ce gay klubovi
Prodjose praznici, vratih se sa odmora i putovanja u Stokholm, u medjuvremenu po ko zna koji put saznah kako je svet mali a neocekivano se ljudi poznaju (Srle mangupe), zavrsih (pre nego je i pocela kako dolikuje) romanticnu pricu sa izvesnim bicem, progutala me opet masina svakodnevnice i vec uredno melje, i konacno danas se usudih da virnem na blog, kad imam sta i da vidim! Umiven i cist potpuno drugaciji, mada ne mogu priznati da mi je ovako i simpaticniji, ali mozda je to samo shok prvog utiska, dok se malo ne priviknem na novonastalu situaciju.
Elem,
Jedna prica za laku noc svim nasim klincima
Jednog majskog jutra visoko na nebu letela su dva oblaka. Okupani sunčevim zracima lagano su klizili nebom, jedan putujući sa severa, a drugi sa juga.
Severni oblak je bio veliki, siv i namrgođeni deka, koji je od težine kišnih kapi sporo jezdio svojom stranom neba, potpuno sam. Drugi oblaci su ga se plašili, a kružila je priča da su ga zvezde jedne noći videle kako je uz tresak i munje pojeo par oblačića koji su se usudili da mu priđu. Kada bi zagrmeo,
Mnogo volim moju novu zanimaciju, voznju gradskim prevozom. Za mene je taj osecaj pravo otkrice. Verovatno ce neki od vas reci "vidi budale, pa to nije nista novo" ali za mene jeste. Naime, do skoro u gradskom saobracajnom prevozu, nije bilo ni jednog dostupnog autobusa za osobe koje koriste invalidska kolica. Medjutim, pre par meseci je pusteno u rad stotinjak niskopodnih autobusa, sto naravno nije ni priblizno dovoljno za normalno saobracanje, ali je neki pocetak. Zbog toga po nekad, kad imam sa kim, udjem u neki od njih na liniji kojom vec idem, i zbog toga sam jako srecna. Naravno, nisu
Mislim da dobar deo vas zna da se tog datuma obelezama medjunarodni dan osoba sa hendikepom/invaliditetom, koji se obelezava od 1982. godine, kada je Generalna skupstina UN usvojila Svetski akcioni program koji se odnosi na osobe sa invaliditetom. Tada je komitet UN za ljudska prava pozvao zemlje clanice da obelezavaju ovaj dan sa ciljem postizanja punog ijednakog uzivanja ljudskih prava i ucesca osoba sa invaliditetom u drustvenom zivotu. Smatra se
Svakog septembra podsetim se dana kada sam bila školarac. Svaki početak školske godine donosio je radost i tugu. Radost jer sam nakon letnje pauze ponovo bila u društvu svojih drugara, a tugu, jer je to značilo odlazak od porodice sa kojom sam se viđala ponovo tek o praznicima ili za poneki vikend. Ipak, drugari u internatu su bili jedna nova porodica i svi smo se čvrsto držali jedni za druge, kao da ćemo potonuti ako nismo zajedno. Nije to bilo ni čudo, jer smo svi delili istu koricu hleba i istu sudbinu daleko od svojih roditelja. Završetak školovanja, bar osnovne škole,