Volim da krajem godine napravim sopstvenu rekapitulaciju dogadjaja izdvojim one posebne, i napravim spisak zeja za sledecu godinu.
Ovu godinu cu pamtiti po zanimljivim putovanjima, obnavljanju nekih prijateljstava ali i sticanju novih, licnoj nadgradnji i nekoj vrsti profesionalnog napretka. Posebno bi istakla i doprinos drustveno-korisnim akcijama, ali uz zelju da to bude jos jace i jos bolje.
Za sledecu godinu zelim sebi da nadjem nacina da se stambeno sredim, da malo pustim emocijama na volju, vreme je da ih vratim iz drugog plana i da se prepustim nekim lepim
Kako dodje avgust tako ja pocnem da razmisljam o pocetku skolske godine, iako vec 6 godina nisam videla skolsku klupu tj od diplomiranja. Medjutim, sa nestrpljenjem pocnwem ocekivati price o prvacicima i sve sto ide uz to. Jako mi je zao kada vidim koliko je sada skolski program natrpan kojekakvim glupostima, izlozeno na tako robustan nacin i deci neshvatljivo, mada ni onda kada smo mi isli u skolu nije bilo bog zna kako lepo napisano.
Ono sto meni jos vise nedostaje tada je Skolski TV program. Secam se koliko smo mi mogli nauciti samo gledajuci televiziju. Od casova engleskog i nemackog,
Dok cekam rasplet slucaja JA(D)T, a kako vec pomenuh i GSP, izgleda da su mi ostale samo Zeleznice Srbije (o ostalim lukama: jok ja ;) ) hocu da vam pisem o jednom jako cestom fenomenu u Srbiji, posebno u nekim cenjenim ustanovama, a to je "Planinarenje, pentranje i ostale discipline po WC soljama"... Naime, primetila sam da se kod nas taj sport veoma ceni i postuje. Nema sanse da udjete u neki javni toalet koji koristi vise od 2 osobe a da ne primetite koliko ljudi vole da treniraju.
Ovaj
Gledam ovih dana o cemu pisu novine i javljaju mediji. Sve se nekako ne tice nas a opet je nase. Svetska ekonomska kriza uvek pogodi prvo siromasne, a sam tim i nas. Jedva smo se malo oporavili, poceli da idemo u kakvom takvom naretku korak napred, kad evo vec pisu o otpustanju radnika, kako 40.000 ljudi moze sledece godine ostati bez posla, o stezanju kaisa, o inflaciji itd. Nije to nista novo za nas, cak sta vise, u svemu tome smo veterani, mozda i 8. svetsko cudo kad smo sve do sad preziveli, ali opet nije svejedno.
Onda dodjose izbori u Americi, pobedio
Evo da vas malo izvestim kako tece slucaj JA(D)T...
Tuzba je u pripremi, ovih dana ce biti predata sudu (ne znam tacno kad, ali bicete obavesteni). Pocela sam da dizem i medijsku prasinu. List Danas je objavio fenomenalan clanak, a dala sam i izjavu za B92. Ocekujem reakciju jos nekih medija, a neke cu tek obavestiti. Sve u svemu za sada sam jako zadovoljna tim delo.
Juce sam bila i kod Ombudsmana.
Vec sam pisala o problemima koje imam da rezervisem sobu u hotelu u sred Londona, i ti problemi i dalje nisu nestali samo su dobili drugi oblik. Medjutim, otici u London na 3 dana vam je ravno raditi mesec dana za celu platu! U aplikaciji za vizu mojoj koleginici samo sto ne traze koliko vam je baba imala gaca, i da li su se gace u to doba nosile... Kad popunite famozni obrazac od 10 strana na red dolazi zakazivanje razgovora, biometrijski podaci i sta sve ne. Jednu gomilu papira i slika da ponesete obavezno! Moze i snimak ultra-zvuka, cisto da se nadje...
Da bih mogla da podignem karte
Kada sam krenula iz Srbije nisam ni slutila sta me u stvari ceka. Znala
Mnogo volim moju novu zanimaciju, voznju gradskim prevozom. Za mene je taj osecaj pravo otkrice. Verovatno ce neki od vas reci "vidi budale, pa to nije nista novo" ali za mene jeste. Naime, do skoro u gradskom saobracajnom prevozu, nije bilo ni jednog dostupnog autobusa za osobe koje koriste invalidska kolica. Medjutim, pre par meseci je pusteno u rad stotinjak niskopodnih autobusa, sto naravno nije ni priblizno dovoljno za normalno saobracanje, ali je neki pocetak. Zbog toga po nekad, kad imam sa kim, udjem u neki od njih na liniji kojom vec idem, i zbog toga sam jako srecna. Naravno, nisu