2008-05-26 17:17:56

Putevi implementacije zločina Jozefa F.

Dušan Maljković RSS / 26.05.2008. u 18:17

Josef_F_1005810.jpgVest da je  izvesni Jozef Fricl (73), iz austrijskog gradića Amšteten, 24 godine držao zatočenu u podrumu od 60 kvadrata vlastitu ćerku Elizabet koju je od njene 11 godine seksualno zlostavljao i da je s njom dobio sedmoro dece, od kojih je jedno umrlo ubrzo nakon porođaja, troje „usvojio" zajedno za zakonitom ženom, a preostalo troje dece (5, 18 i 19 godina starosti) koja su bila s majkom nikad nisu ugledala sunce, zgrozila je čitav svet, kao verovatno nijedna vest do tada o incestu, pedofiliji i nasilju u porodici. Činjenica da je u Beču svega pre dvadesatak meseci otkriven slučaj devojčice Nataše Kampuš koja je provela 8 godina u podrumu Volfganga Priklopila (od svoje desete godine), kao žrtva pedofilije, smesta je nametnulo pitanje u svetskim medijima - zašto opet Austrija?

 

zoran_djindjic.jpg

 

Godine 1999, na poziv magazina Süddeutsche Zeitung, srela su se dva filozofa sa političkim iskustvom, Zoran Đinđić i Slavoj Žižek.

Razgovarali su o Kosovu, budućnosti regiona i mestu filozofa u politici.

Pitanja, tada pokrenuta, i dalje su aktuelna.

 

65718293849d60262cbc84440012649_extreme.jpgDanas, subota 4. april, u 13h ispred Gradske skupstine!

Protest i solidarnost s Romima čiji su domovi nasilno srušeni u Bloku 67!

U petak rano ujutru, iako nije prosao rok od 15 dana koji su im vlasti samo dan ranije dale da se isele, pocelo je siledzijsko izbacivanje i nasilno rusenje baraka u Bloku 67. Stanovnici ovog naselja kazu da je rusenje pocelo na prepad oko 6 ujutru uz jaku podrsku policije i specijalaca. Zbog policijske brutalnosti, dve zene je odvezla hitna pomoc. Ljudima je sva imovina ostala zatrpana u rusevinama. Deo njih provodi noc ispred Gradske skupstine, bez tople odece, cebica, hrane, a bolesnima su cak i lekovi ostali zatrpani u rusevinama. Stanovnici naselja kazu i da su ih tokom dana provocirali i plasili i neidentifikovani mladici na motorima.

 
2009-04-11 21:00:39

Oskar Vajld, nepostojani princ socijalizma

Dušan Maljković RSS / 11.04.2009. u 22:00

Oscar-Wilde.jpgJedino gore od toga da vas ogovaraju je da vas NE OGOVARAJU.

*** 

Kada pomislimo na sada proslavljenog, koliko i svojevremeno ozloglašenog pisca, čije prezime baštini divljinu irskog folklora (Come away oh human child / To the waters and the wild... - do tačke prelepe grozote ovo „izvorište" emaniraju čuveni Jejtsovi stihovi), a ime široku savremenu publiku pre asocira na nagradu Američke filmske akademije, može nam pasti na um nekoliko mentalnih slika. Prvo, to je književnost, pre svega njegove komedije reske ironije, satire stavova i životnog stila britanske aristokratije, ali i Slika Dorijana Greja, odavno postajući metaforičkim motivom popularne kulture. Drugo, Oskar Vajld slovi se za velikog dendija, zabavljača visokog društva, dekadentnog i ekstravagantnog životnog stila, onoga ko je „sav svoj talenat investirao u život, a ono malo što je preostalo - u umetnost". Treća slika nosi davnašnji skandal, a sada prepoznatljiv pečat koji je izgubio „boju srama", a odnosi se na homoerotsku aferu sa lordom Alfredom Daglasom, zbog koje je Vajld osuđen na dvogodišnju robiju, oduzeta su mu deca i sva prava raspolaganja sopstvenim  delima. Danas je, zasluženo, jedan od simbola gej pokreta, večito upozorenje na strogosti viktorijanskog morala, koliko i inspiracija-putokaz kada treba do kraja istrajati u svojim političkim uverenjima, odbivši da, po savetu prijatelja, pobegne u Francusku i izbegne kaznu, već je hrabro, gotovo sokratovski, prihvatio da nosi težinu presude i javnu sramotu kojoj je kao „sodomita" neminovno bio izložen. Iako ga je to postavilo u prokaženu poziciju unutar istorije, kako je i sam zapisao u De Profundisu, negde između Žila de Rica i Markiza de Sada.

 
2009-04-02 17:08:52

Čudovišnost Hrista: Nužnost mrtvog pileta

Dušan Maljković RSS / 02.04.2009. u 18:08

Passion%20of%20The%20Christ.jpgIako se obično misli da su teologija i marksizam suprotstavljeni diskursi, Slavoj Žižek u knjizi Čudovišnost Hrista (Otkrovenje, Beograd, 2008) pokazuje da nije nužno tako, tj. da postoju puno „mesta" na kojima se sreću Hrist i Če Gevara, Marks i sv. Pavle, Lenjin i Novi zavet. Koristeći primere iz popularne kulture, slovenački filozof upušta se u spekulativno izazovne analize na tragu Hegelove filozofije religije, dotičući pravoslavlje, kvantnu mehaniku, književnost, virtualnu stvarnost, operu itd., pokazujući da je za postizanje autentične leve političke pozicije neophodno ponovo promisliti poruku Golgote i Raspeća. Bog je mrtav, ali Sveti duh i dalje opstaje u vidu zajednice verujućih, koja može biti i revolucionarna Partija - štaviše, da bi se uopšte mogla organizovati, takva grupacija mora da sledi osnovno hrišćansko iskustvo, jedine religije u kojoj je i sam Bog, makar za trenutak, ateista.

U predgovoru srpskom izdanju, naslova "Teologija i revolucija", Žižek, između ostalog, kaže:

"Samo je jedan pravi odgovor levim intelektualcima dok očajnički iščekuju dolazak novog revolucionarnog „delatnika", nosioca radikalne društvene promene - stara izreka indijanskog plemena Hopi, koja sadrži sjajan hegelovski dijalektički okret od supstancije do subjekta: „Mi smo ti na koje smo čekali". Čekanje da drugi uradi posao za nas jeste način da racionalizujemo našu neaktivnost. Međutim, zamka koju ovde treba izbeći jeste perverzna samoinstrumentalizacija: „Mi smo ti koje čekamo" ne znači da treba da otkrijemo kako smo mi uposlenici sudbine, predodređeni da obavimo taj zadatak - to, naprotiv, znači da nema Velikog Drugog na koga možemo da se oslonimo. U suprotnosti sa klasičnim marksizmom, gde je „istorija na našoj strani" (proletarijat ispunjava predodređeni zadatak univerzalne emancipacije), u sadašnjem „stanju stvari" Veliki Drugi je PROTIV nas: prepušteni sami sebi, unutrašnji potisak našeg istorijskog razvoja vodi katastrofi, tako da je zaustavljanje katastrofe moguće samo ČISTIM VOLUNTARIZMOM tj. našom slobodnom odlukom da se suprotstavimo istorijskoj nužnosti. To je razlog ponovnog izbijanja teologije kao oslonca za radikalnu politiku: paradoks je u tome da se ona pojavljuje ne da bi omogućila „velikom Drugom" da jamči za krajnji uspeh naših težnji, već se, naprotiv, pojavljuje kao zalog naše radikalne slobode, bez oslonca velikog Drugog. Već je Dostojevski bio svestan kako nam Bog stavlja na raspolaganje slobodu i odgovornost: on nije blagonakloni Gospodar, vodič ka sigurnosti, već nas podseća da smo prepušteni sami sebi. Ovaj paradoks leži u samom jezgru protestanske ideje predodređenosti (predestinacije): ona ne znači da nismo stvarno slobodni, budući da je sve unapred određeno; to znači još radikalniju slobodu od obične, slobodu da retroaktivno odredimo (promenimo) samu našu Sudbinu." (str. 5)

 

c57_p2555.jpg1. Umetnik je stvaralac lepog, kaže Wilde.[1] Pa ipak, lepota se može naći i u onom uslovno ružnom. Postojanje „estetike ružnog", kako kaže fraza, sasvim je istinito. Mogu nam se dopasti i stvari najčešće viđene kao odvratne, kao što tema umetnosti može biti ono odvratno, kao kod Lautréamonta ili Markiza de Sadea. Čini se da onda izraz, stil izražavanja tematike mora nositi određenu lepotu. Međutim, i on može biti „ružan". Dobar primer je Ágota Kristóf. Stoga, lepo i ružno vrlo su pipavi i relativni pojmovi, a napredak umetnosti može ići smerom upotrebe ružnog i prenošenja u domen lepote i tako promenom i samog značenja lepote, njenim proširenjem i preoblikovanjem.

2. Umetnost nije ni moralna, ni nemoralna. Ali, ako je umetnost, onda je uvek antimoralna. Zašto? Umetnički rad koji je u skladu sa dominantnim moralom može biti dinamičan, stilski utanačen, itd, ali on ne donosi ništa novo, a staro čini još starijim. Stoga, on ne otkriva ništa sem već poznatog - njegov izraz mora biti fraza u širem smislu, i plagijat u najužem - samo inventivno donosi originalnost, sve ostalo je ponavljanje ponovljenog.

 

Mihail Riklin
Mihail Riklin
"Primoran sam od strane Putinovog režima da se bavim i politikom na ovaj prvi, direktan način, i protestvujem protiv njega. U tom kontekstu kritičar sam putinizma – protiv sam potkupljenih intelektualaca koji rade za tajne službe i pokušavaju da ućutkaju svaku misao koja im se protivi. Kada usmrćuju hiljade, kao u Čečeniji, ili kada oslobađaju taoce i pri tome ubiju 200 dece, to je svakako nešto što vas razljućuje. I što se više takvih stvari dešava, imate manje slobode. Danas, majke ubijene dece traže ponovno pokretanje istrage, jer nije jasno ko je tu odgovoran, neki novi dokazi ukazuju da Čečeni nisu prvi pucali. Zato imaju potrebu da kontrolišu informacije i pokušavaju da javnu sferu, otvorenu za debate, zamene svojim intelektualnim marionetama. Ja pokušavam da odbranim slobodu ove sfere."

 

pentecost-icon.jpgPravoslavlje poznaje indulgencije? Incest u srpskoj kraljevskoj porodici? Savremena romantična ljubav je konstrukt XIII veka?

Kada se na izvesnom sajtu pojavila najava za studiju Iv Levin Seksualnost i društvo kod pravoslavnih Slovena od X do XVIII veka, jedan od posetilaca prokomentarisao je da ne treba „nama Srbima" neko ko „nije odavde" objašnjavati kakvi su bili Sloveni u srednjem veku. Ovakva reakcija, pored ksenofobije koja teško koga može iznenaditi, implicira i jednu (tužnu) istinu - da se niko „ovdašnji" nije ozbiljno bavio izuzetno zanimljivom temom društvene regulacije seksualnosti, kao ni seksualnim običajima i praksama kod Rusa, Bugara i Srba u navedenom periodu. S druge strane te nepromišljene konstatacije stoji da je možda, u krajnoj liniji, ovako i (naj)bolje - daleko od toga da „spoljni pogled" obezbeđuje naučnu objektivnost, ali on sobom nosi neostrašćenu distancu, toliko neprisutnu u Srbiji kada je nacionalna istorija u pitanju. Sa takve, rekao bih zahvalne pozicije, američka istoričarka jevrejskog porekla Iv Levin imala je šta da kaže i to na preko 400 strana svoje fascinantne studije, koju treba suditi po argumentima i naučnom doprinosu, a ne po poreklu autorke ili njenom državljanstvu.

 
2008-02-17 18:05:01

Nezavisno Kosovo

Dušan Maljković RSS / 17.02.2008. u 19:05

kosova.gif20060714Danas je, najverovatnije, kraj jednog procesa i jedne zablude. Nakon skoro decenije, Kosovo je spremno da proglasi nezavisnost - vreme ispipavanje pulsa, puštanja probnih balona i sličnih akcija izgleda da se završava. Iscrpljujući pregovori doneli su samo saglasnost u nesaglasnosti - obe strane čvrsto su ostale na nepomirljivim pozicijama, sa kojih i nisu hetli da se stvarno pomere - a i nejasno je šta bi kompromisno rešenje bilo, sem možda zamrzavanja konflikta na određeno ili neodređeno vreme. Albanska strana insistirala je na nezavisnosti u okviru koje se mogu uspostaviti partikularna rešenja, recimo status manastira, a srpska je insistirala na svemu sem toga, da bi pre svega simbolički očuvala jedinstvo Srbije - de facto nezavisnost, a de jure ostvarenje minimalnih prerogativa srpske državnosti na Kosovu. Potreba da Kosovo „ostane" u Srbiji po svaku cenu ima status „incest-tabua", fantazma na kome se zasniva identitet većine Srba i dominantne političke elite Srbije - kao „srce Srbije", njena „kolevka", ono bez čega se ne može zamisliti, Kosovo je fundamentalna komponenta političkog, koliko i individualnog, etničkog „ja": biti Srbin znači imati Kosovo u Srbiji.

 
2009-11-03 12:40:53

Nek bude treći entitet (u Bosni)!

Dušan Maljković RSS / 03.11.2009. u 13:40

1205740399fBosnia-and-Herzegovina_flag(1).gif

Tumačenje sukoba u Širokom Brijegu historijom mržnje između Hrvata i Bošnjaka podsjeća me na članke stranih dopisnika koji su 1991. navalili u Zagreb i na brzinu pokušali proniknuti u političku etiologiju rata, naoružani znanjem iz knjige Robeke Vest Crna ovca, sivi sokol.

Suvremena zbivanja objašnjavali su redukcijom historijskog konstrukta. Rat u tim izvještajima s bojišta nije imao nikakvu logiku, prikazivao se kao nekontroliran izljev barbarizma. Literatura ratnih reportaža zamijenila je vojne i političke analize, a moraliziranje – pravni i historijski kontekst.

Mržnja? Pa to postoji posvuda na Balkanu, u srednjoj Europi i na cijelom kontinentu. Europa je fiksirana u svojim nacionalizmima, bez obzira na stvaranje Unije, koja nije puno više od trgovačkog kartela.

Ima li danas dovoljno mržnje na ulicama Zagreba i Beograda da se instantno pokrenu novi sukob ili rat ako to naume političke elite? Je li teško izazvati sukob Albanaca i Srba na Kosovu, ili krizu u Makedoniji, gdje većinski nacionalisti smatraju da su Bugari?

 

Dušan Maljković

Dušan Maljković
Datum rоđenja:  24.08.1975 Pol:  Muški Član od:  02.04.2007 VIP izbora:  91 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana