Iako se obično misli da su teologija i marksizam suprotstavljeni diskursi, Slavoj Žižek u knjizi Čudovišnost Hrista (Otkrovenje, Beograd, 2008) pokazuje da nije nužno tako, tj. da postoju puno „mesta" na kojima se sreću Hrist i Če Gevara, Marks i sv. Pavle, Lenjin i Novi zavet. Koristeći primere iz popularne kulture, slovenački filozof upušta se u spekulativno izazovne analize na tragu Hegelove filozofije religije, dotičući pravoslavlje, kvantnu mehaniku, književnost, virtualnu stvarnost, operu itd., pokazujući da je za postizanje autentične leve političke pozicije neophodno ponovo promisliti poruku Golgote i Raspeća. Bog je mrtav, ali Sveti duh i dalje opstaje u vidu zajednice verujućih, koja može biti i revolucionarna Partija - štaviše, da bi se uopšte mogla organizovati, takva grupacija mora da sledi osnovno hrišćansko iskustvo, jedine religije u kojoj je i sam Bog, makar za trenutak, ateista.
U predgovoru srpskom izdanju, naslova "Teologija i revolucija", Žižek, između ostalog, kaže:
"Samo je jedan pravi odgovor levim intelektualcima dok očajnički iščekuju dolazak novog revolucionarnog „delatnika", nosioca radikalne društvene promene - stara izreka indijanskog plemena Hopi, koja sadrži sjajan hegelovski dijalektički okret od supstancije do subjekta: „Mi smo ti na koje smo čekali". Čekanje da drugi uradi posao za nas jeste način da racionalizujemo našu neaktivnost. Međutim, zamka koju ovde treba izbeći jeste perverzna samoinstrumentalizacija: „Mi smo ti koje čekamo" ne znači da treba da otkrijemo kako smo mi uposlenici sudbine, predodređeni da obavimo taj zadatak - to, naprotiv, znači da nema Velikog Drugog na koga možemo da se oslonimo. U suprotnosti sa klasičnim marksizmom, gde je „istorija na našoj strani" (proletarijat ispunjava predodređeni zadatak univerzalne emancipacije), u sadašnjem „stanju stvari" Veliki Drugi je PROTIV nas: prepušteni sami sebi, unutrašnji potisak našeg istorijskog razvoja vodi katastrofi, tako da je zaustavljanje katastrofe moguće samo ČISTIM VOLUNTARIZMOM tj. našom slobodnom odlukom da se suprotstavimo istorijskoj nužnosti. To je razlog ponovnog izbijanja teologije kao oslonca za radikalnu politiku: paradoks je u tome da se ona pojavljuje ne da bi omogućila „velikom Drugom" da jamči za krajnji uspeh naših težnji, već se, naprotiv, pojavljuje kao zalog naše radikalne slobode, bez oslonca velikog Drugog. Već je Dostojevski bio svestan kako nam Bog stavlja na raspolaganje slobodu i odgovornost: on nije blagonakloni Gospodar, vodič ka sigurnosti, već nas podseća da smo prepušteni sami sebi. Ovaj paradoks leži u samom jezgru protestanske ideje predodređenosti (predestinacije): ona ne znači da nismo stvarno slobodni, budući da je sve unapred određeno; to znači još radikalniju slobodu od obične, slobodu da retroaktivno odredimo (promenimo) samu našu Sudbinu." (str. 5)







U jednom od svojih poslednjih istupa, u tekstu „Poraz gej lobija"
Bilo iz kog ugla gledano, fascinacija zapadnog sveta islamskim običajem nošenja vela već vekovima ne jenjava; naprotiv. U jeku diskurzivnih, ali i javnih debati koje se baziraju na tezi Semjuela Hantingtona u skladu s kojom „civilizacije" zapada i islama deli nepremostiv (odnosno „istorijski") kulturološki jaz, veo je uvek dobrodošla tema, razlog i meta međusobnih napada najrazličitije pozicioniranih zagovornica svega onoga što se podrazumeva pod zavodljivom odrednicom „ženskih prava" s jedne strane, i ne samo pristalica anti-zapadnjački orijentisane ideologije, već i na ne-, odnosno anti-liberalno demokratskoj ideologiji ustrojenih režima s druge. Slično velu, možda je i razmišljanjima o „demokratiji," „ženskim pravima" i „islamu" najkorisnije pristupiti odgovarajući na pitanja „kada," „kako," „gde" i „za koga". Mozaik odgovora kroz vekove i prostore otkrili bi koliko je neuniformna, raznolika, promenljiva i nejedinstvena slika tih pojmova, iskustava i stvarnosti koje su pod njima podrazumevane.
Ono što sledi predstavlja niz izvoda iz prepiske koja se vodila na izvesnoj "levoj" mailing listi. Na toj mailing listi sam se, kao marksista, obratio svim marksistima u Srbiji. Povod obraćanja predstavljala je činjenica cvetanja antifašizma u redovima levice. Prema mojoj proceni, antifašizam predstavlja ustupak marksizma pravno-političkoj ideologiji kapitalističkog načina proizvodnje.

