Ovih dana hodam Kopaonikom po stazama Nacioanlnog parka i vidim neverovatnu količinu posečenog drveća svugde okolo, stotine primeraka uglavnom zimzelenog soja mada ima i drugih vrsta, onih listopadnih. Oboreno drveće je značajnog obima, impresivne visine a po ogoljenim godovima gde je testera prošla može se zaključiti da je zdravstveno stanje stabala bilo u veoma dobrom stanju. Kažu očevidci ove necivilizovane i drske akcije koja degradira ili čak poništava sve državne priče o navodnom očuvanju životne sredine da to traje nekoliko proteklih meseci a nastavlja se nesmanjenim obimom.
Pre tri godine sam pisao o Starom sajmištu pa eto, opet da podsetim jer se u međuvremenu ništa tu nije dogodilo. Ne izgleda ni da hoće ali upravljam se po onoj mantri o nadi koja umire poslednja ...
Prolazeći pored tog zapuštenog arte facta obnovio sam sećanje i vratiše mi se priče odvajkada i kako je to bilo, kao i uvek kada mimohodim tuda. Prvo je, tridesetih godina prošlog veka, pred Drugi svetski rat, bilo sajmište, grupa objekata oblikovanih u najboljem maniru tada vladajućeg mišljenja u urbanizmu i arhitekturi i jeste bilo značajan doprinos evropskoj provinijenciji modernog Beograda. Staro sajmište je izgrađeno za potrebe kontakata sa Evropom, mesto za komunikaciju sa svetom, za razmenu ideja, umeća, robe i dostignuća civilizacije, i kako je ko i dokle stigao, pokazivao je to ovde blizu reke Save u Beogradu. Posle je stigao rat i sajmište je Gestapo pretvorio u prihvatni logor, pripremu za stratište, a pri kraju rata, 1944. godine, saveznici su logor bombadrovali i srušili znatan deo građevina. Posle pobede u ratu, nova država je imala preča posla od bavljenja Starim sajmištem i predmet je odložila u ladicu, sa namerom da o time misli kasnije.