Ponudio, ama ne samo to, odlučio i počeo o tome da govori i to ni manje ni više nego o formi originalne (ma šta to značilo u njegovoj izvedbi) srpske kuće, predpostavlja se sa svim atributima od pre neki vek kada se stanovalo u sred zdanja gde beše odžaklija sa ognjištem a pored i još soba a štala sa druge strane, ali doksat obavezno i okolo po imanju po neki vajat da se pravi sir ili da se spava unutra, a klonja beše sasvim sa strane, pa neće valjda sa se nužda vrši pod krovom doma svoga.
Ratno ostrvo ili Veliko ratno ostrvo je na vidiku građanima i onima što lađama prohode Savu i Dunav i svima je čudno kako opstaje onako prirodno i netaknuto obližnjom civilizacijom koja je tu okolo, preko reka. Niko nije znao odgovor dok nije naišao Praotac u jednom od njegovih, sa vremena na vreme, nailazaka tek da vidi šta ima i reče nekome usput da je Ratno ostrvo mesto gde obitava Mudro Biće odvajkada, od kada je sveta. Čulo se to brzo, prohujao glas po čaršiji i ostade priča o Mudrom Biću ispod, negde u šumi ili iznad ostrva.
Naravno, država to ne čini koristeći birokratske zavrzlame da izbegne rušenje po naredbi koju su napisale i izdale njene institucije a sve da bi zaštitile interes nekih koji su joj bliski po lukrativnoj osetljivosti. Pored ministarstava i opštine i policije od kojih se čuje po koja nejasna reč o svemu tome iskazao se i predsednik države začuđen zašto se baš oko te divlje gradnje na Kopaoniku diže tolika galama kad ovde u Srbiji ima nekih milion i još više takvih objekata, ali dobro, pokazaće on da se i to može urediti i da će sve biti po zakonu ali ne reče kada i kako.
Teraziska terasa je takođe dobila na značaju ne samo zbog prekrasne pozicije na mapi grada sa dugom, neprekinutom vizurom u beskrajni pejsaž, već i stoga što je decenijama, još s početka prošlog veka, prostor stasao kao arhitektonski izazov, pa su mnogi probali da se na njemu iskažu.
Skadarska ulica je u Beogradu, zovu je i boemska četvrt (sic!) mada to nije sasvim tačno jer su se ljudi sa izvornim kodom boema odavno povukli na druge za njih održive lokacije, zamenili su ih ovde u Skadarskoj neki tipovi (ovo „tipovi“ nije pežorativno, upotrebljeno je da se obeleži vrsta – tip jedinke koja pripada nekoj grupi) a koji pretežno piju i jedu tradicionalno pripremljena jela, žele da budu tu viđeni, da im se doda i prikači epitet boema jer im je rečeno da to podiže rejting i za razliku od onih prvih bave se nekim probitačnijim zanimanjima koja im omogućavaju da u Skadarlijskim kafanama mogu platiti račune. Ima i dosta stranaca koje su navukli, kao i većinu turista, pasusima i fotkama iz bedekera, da će tu doživeti autentičnu etno ili starobeogradsku atmosferu sa boemskim aditivom.
Već neko vreme, možda dve tri godine, se priča po gradu a pisalo je i u štampi da će Skadarliju rekonstrukcijom arhitekture i vraćanjem iščilelih sadržaja vratiti u devetnaesti ili početak dvadesetog veka, revitalizovaće je i sve udesiti da bude kao onda što je bilo.
Urbanistički plan za novo naselje u Novom Sadu beše tema u CEP-u 1985 godine, vođa je bio arhitekta Braca Gaković pa je da bi to sve bilo kako treba doveo i rašljara iz Zagreba da stavi kuće gde je zdravo tlo. Urađeno je nekoliko uvodnih istraživanja sa ciljem da se postave predhodna pitanja i predlože mogući odgovori o građenju grada. Učestvovao sam u tom poduhvatu, napravio za tu priliku radne beleške pitajući se kako napraviti grad, i prezentiraću ih bez ispravki, onako kako su pisane te daleke 1985 godine.
... ne stidim se baš mnogo od toga kakvi smo i onda za grad treba pre svega entuzijazam i optimizam da se više ne žalimo na ono što smo do sada napravili ajde malo da ostavimo na miru taj Novi Beograd i da energiju koristimo za kreiranje novog možda neće ništa da ispadne ali ako se ne pokuša onda neće ni da bude i mora da ima nade jer ako toga nije onda idemo odmah u majčinu i šta će nam grad i mora inicijativa za to da dođe do arhitekata jer su oduvek to radili i bili odgovorni i piramide su pravili a sada samo moraju da slušaju neke bez veze ...
Nikada nisam razumevao taj moj poriv da sakupljam razne isečke iz novina, stare fotke, neke beleške koje se ne mogu više pročitati i to sve strpano u staru kutiju za cipele pa onda sa vremena na vreme zaronim u tu hrpu, pola bacim a drugu polivinu oper vratim unutra, niti znam zašto sam ono bacio a drugo sačuvao ali tako je to oduvek. Pre neki dan nađem isečak iz nekog stranog časopisa gde je slika Marine Abramović kako u nekom njujorškom muzeju sedi a preko puta nje neka osoba pa se gledaju dugo oči u oči i to je veoma važan umetnički čin sa obzirom da je u tako respektabilnom muzeju instaliran a i piše da ona ostaje a oni sa druge strane se menjaju, posle sam se setio da je prošle ili već neke godine u silosu Žitomlina bila njena fotka gde sedi na belom konju, držala je belu razvijenu zastavu objavljujući verovatno predaju mada je delovala kao da predvodi iako iza nje nije nikog bilo.
Nekada, kada bejah mlađi gledao sam njene performanse sa žarom misleći