Dakle, lebdeći u jutarnjoj izmaglici posmatram reljef Beograda i opažam značjnu neravnopravnost predela oko Save. Na desnoj obali Save razna brda i doline i grebeni, šume, Beograd se tu, po grebenu ugnjezdio, od Pobednika do Hrama i svedoči o svemu što tu beše u nekoliko proteklih vekova.
Nema tu šta još da se kaziva ... samo, tek tako, javilo se ... a glupa olovka beleži i obelodanjuje ... mada, onaj sa leve strane nije bio tako dobar sa marketingom a vidi gde je stigao ... dobro, da se pričeka sa uvidom oko onog sa desne ... za ono ispočetka ...
Marioneta je odvajkada ... novotarije sa vremena na vreme su samo u držaocima končića ... do sledeće promene ... a posle dolazi za marionetu (svaka sličnost ili identifikovanje sa njom je namerno) uživanje i opuštenost jer (marioneta) uvek ima izgovor da je držaoc (konaca) tako hteo i zato ... šta je mogla ...
Sinoć prođoh Trgom Republike, to je onaj trg u centru grada gde je Narodni muzej pokriven već evo drugu godinu skelom i platnom po receptu Potemkina, Narodno pozorište, zgrada Riunione, Dom štampe ali na drugoj strani opstaje Staklenac iza koga viri jedna divlje izidana zgrada koja se ruga svemu tome. Na to sve navikli se Beograđani pa i ne gunđaju mnogo osim nekih zaludnih čistunaca koji nemaju druga posla a stalo im je do toga da im grad izgleda gradski. Pojma nemaju šta sve može još da se desi a, boga mi, i desilo se.
Dakle u mimohodu Trgom videh nekoliko montažnih drvenih
Ovde nema kraja inventivnosti koja je po svoj prilici genetska osobina narodna te proradi u odsudnom trenutku ... Tako se setiše, nadošlo im, uvideše da ovde u lokalu nema šanse da se nađe iko ko ume da rešava stvari.
Bitno je da u ovoj teškoj situaciji (sic!) ne preovladaju neki tvrdokorni tradicionalisti uparloženi u svoje stereotipe i spreče da na scenu stupi nova misao koja vodi do zelene grane ... (1)
Moda za poneti, brza hrana koja se nosi u kesi i jede u hodu, muzika u hodu sa sluškama na ušima, brzi kursevi zarad sticanja nekih znanja odmah, digest knjige pa „Rat i mir“ na tri strane, sve to kao predlošci nastajanja nove civilizacije. U svetu već podosta odmakle. Ovde u Beogradu ima od toga, u nekim detaljima se i prednjači (ili preteruje a to se čini kad je skraćeno uverenje da je ok to što se čini) ne bi li se pokazalo da i tu pored ušća, ispod Pobednika živi jedno od od mesta gde se napredak generiše. Ipak, izgleda da urbanizam kasni, blokiran stereotipnim, naviknutim pravilima i metodama struke, nije uvek u stanju da spreči uticaj na gradsku sliku i priliku onih bržih koji su prihvatili stvari za poneti kao način mišljenja i delanja pa menjaju i vršljaju po urbanoj matrici koja preti da takođe postane medij za poneti.
Ovog puta je tema Dom štampe na Trgu Republike čiji je autor Arhitekta Ratomir Bogojević, izgrađen 1961 godine po dobijenoj prvoj nagradi na konkursu iz 1957 godine. Ovom zdanju preti nasilje u skaldu sa turbo varijantom civilizacijskog modela koji je ovde, u Beogradu, na putu da prevlada.
“Tako su preneseni obelisci iz Egipta u 19-tom veku i smesteni u centar Pariza (Luxor Obelisk na Place de la Concorde…), Londona (Cleopatra's Needle, City of Westminster, Victoria Embankment) ili Njujorka (Cleopatra's Needle, Central Park), gde jos uvek stoje a mogli bi da se spomenu predmeti u muzejima i privatnim kolekcijama” … reče dr Mow …
Arhiviranje
Grad kao arhiva događaja, slika, priča i svega što se tokom istorije događalo gradu, građanima, drveću i zgradama. Grad kao biće sa dušom i memorijom ma kako to stereotipno zvučalo. Opstajanje svega toga u gradu i okolišu svedoči o prošlosti ali još važnije, govori o biću grada, formira identitet i tako pokazuje autentiičnost urbane matrice i svega što u njoj ima, pre svega o životima ljudi unutar urbane matrice. Govori o vezi grada sa okruženjem i stvaranju jedinstvenog prikaza, bića, ličnosti sasvim posebne pa se iz toga može čitati šta to beše i može se prepoznati istorija ali i naslutiti budućnost. Može se unapred predviđati ne kao gatara sa tarot kartama ali razumno približno racionalnom mišljenju pa onda ide i kazivanje, saopštavanje radoznalcima koji tu budućnost ne mogu da sačekaju već traže da sve znaju unapred pa tako gube slast nepredvidivog i uzbudljivog iznenađenja.
Urbanistički plan za novo naselje u Novom Sadu beše tema u CEP-u 1985 godine, vođa je bio arhitekta Braca Gaković pa je da bi to sve bilo kako treba doveo i rašljara iz Zagreba da stavi kuće gde je zdravo tlo. Urađeno je nekoliko uvodnih istraživanja sa ciljem da se postave predhodna pitanja i predlože mogući odgovori o građenju grada. Učestvovao sam u tom poduhvatu, napravio za tu priliku radne beleške pitajući se kako napraviti grad, i prezentiraću ih bez ispravki, onako kako su pisane te daleke 1985 godine.
... ne stidim se baš mnogo od toga kakvi smo i onda za grad treba pre svega entuzijazam i optimizam da se više ne žalimo na ono što smo do sada napravili ajde malo da ostavimo na miru taj Novi Beograd i da energiju koristimo za kreiranje novog možda neće ništa da ispadne ali ako se ne pokuša onda neće ni da bude i mora da ima nade jer ako toga nije onda idemo odmah u majčinu i šta će nam grad i mora inicijativa za to da dođe do arhitekata jer su oduvek to radili i bili odgovorni i piramide su pravili a sada samo moraju da slušaju neke bez veze ...