Gradonačelnik prestonice i Podpredsednik vlade namerili da dovedu konačno Beograd na obalu Save (o Dunavu ništa nisu rekli mada i tamo ima nekih obala) što je nesumnjovo dobro i korisno za grad. I nisu prvi, njih dvojica se upisaše u dugi niz onih koji su to hteli ali su ih razne nedaće u tome omele. Još je Gospodin Broz imao takve namere u povodu Nesvrstanih, pa je bio Beograd za Treći milenijum, naravno neizostavno se umešao i onaj Mrkonjić sa Europolisom, ima i još nekih ideja i pokušaja ali ko će svega toga da se seti, bilo je urbanističkih konkursa, radila je na tome i Akasdemija nauka i mnogi drugi ali sve se pokazalo neučinkovito. Ipak posle svih tih pokušaja, projekata sa maketama i studija ostalo je materijala od koga bi se ako se ozbiljno prione poslu mnogo toga moglo i sada primeniti, kao neki polaz a da ne bude kao uvek u nas – ajde sad sve ispočetka, pre nas ionako ništa nije bilo.
A ne treba zaboraviti i ono najvažnije što reče svojevremeno Gospodin Škalamera da će se taj silazak na reke teško desiti jer se Beograđani vode boje a posebno reka, genetska stvar postala vremenom jer su sve nevolje odvajkada sa reka dolazile i gradu štetile.
Razgovor dva uvažena dužnosnika od pre neki dan me je podsetio da sam pre četiri godine pisao o Savskom amfiteatru, pa da podsetim kako je to bilo.
Stvaranje lepote ... Nicotinea tabacum i onda ekolozi nadobudni ... i jednostrani ...
Nicotiana tabacus i rustica, biljke su deo planetarnog eko sistema i postoje zato što je to neophodno, od njih zavisi opstanak i nekih crva koji su hrana za neke ptice, svet sada to zabranjuje, ukida i proglašava opasnim za planetu a gubi se mogućnost da lula mira preuzeta od Apača bude i dalje poziv na miroljublje umesto unija ili pristupanja globalnom poretku i raznim bezbedonosnim štitovima. Proglašena je zlom, a svakako je bolje kao što je bilo odvajkada da se mir ustanovljuje pušenjem lule između dva čoveka (‘ajde, može i lepši pol ...) pa evo nekoliko nostalgičnih slikica. Ne pušenja radi, več kao podsećanje na nepromišljeni atak na planetarnu botaniku.
Toliku lepotu da ugase, gde će im duša ... ! A Vinston se u grobu prevrće ...
Gost Autor: Prof. dr. Vladimir Macura, arhitekta
Vladinoi pismo upućeno pre dva dana Milici Bogojević-Bobić naslednici autorskih prava na Domu štampe na Trgu Republike koji je projektovao njen otac Arhitekta Ratomir Bogojević, objavljujem uz njegovu saglasnost u celini.
Draga Milice,
Pridružujem se apelu protiv “rekompozicije fasade” Doma štampe koji si poslala.
Jednino što mogu da kažem jeste da je namera prekrajanja Doma štampe SVINJARIJA. Od investitora i nismo nista drugo mogli da očekujemo, to je po pravilu nekulturan svet, jos uvek teško alav na paru, bez osećanja bilo kakve društvene obaveze ili svesti o istoj.
U Beogradu, preko puta Cvetnog trga, na obodu Manješkog parka prisutna je neprekidno više od jednog i po veka zgrada u kojoj se događa Jugoslovensko Dramsko Pozorište iliti JDP iliti Jugodrp. Ulaz u teatar JDP je iz ulice Maršala Tita a ima i jedan od strane parka gde je scena Bojan Stupica. Prelistavajući sve transformacije koje su se u proteklom vremenu događale ovom zdanju, može se čitati ne samo sled događanja koja se tiču njega samog, već i istorija urbane matrice Beograda sažeta u jedan trajni i veoma otporni arhitekturalni arte fact koji se neverovatno brzo i uspešno prilagođavao prilikama i neprilikama. Sadanje pozorište je pretekla izgrađena zabeleška o Beogradu, jedna od retkih preživelih o svemu što beše po gradu u vek i po. Cena opstajanja uprkos nevoljama ratnim i mirnodopskim je dopisivanje teksta mnogo puta tokom vremena, štivo je prepravljano i dopunjavano novim rečima, posebno je gramatika usavršavana i prilagođavana društvenom jeziku koji je bio aktuelan i u upotrebi. Posle svega, pozorišno i arhitektonsko narečije je najviše profitiralo.
Crkva je jedna od zgrada u gradu, Beogradu ili drugde, u bilo kojoj naseobini i kada se, ako može ikako, samo tako gleda nije na odmet da se misli i o njenom izgledu. Dakle, u urbanoj matrici crkva jeste jedan od identifikacionih znakova koji je obeležavaju, ima i da se grad po takovom zdanju prepoznaje, posebno kada se radi o onima koja su odvajkada i utiču na stvaranje u nekoj meri mentalne gradske mape. U proteklih nekoliko godina u Beogradu se na raznim stranama javljaju mnoge nove crkvene tvorevine, nije na odmet reći da su jednoznačne, posvećene jednoj veroispovesti, istina preovlađujućoj, bez obzira na to što država deklariše multikulturalnost posebno kada je reč o ravnopravnosti i jednakosti verskog opredeljenja građana. Oni što se klanjaju drugim idolima kubure trajno sa lokacijama, urbanističkim papirima i dozvolama pa to što država proklamuje biva pomućeno u stvarnosti.