U prilog naslovu, dodajem i Polonijevo: Al' nadasve, sebi budi veran.
Lakše reći nego se držati toga...bar u svakom trenutku.
Prevod naslova: I ako svi, ja ne!
Ne potcenjujem vas, ovo je samo za one kojima Latinski nije jača strana.
Dobro se sećam svog pedagoškog rada sa malenim mi i vrlo vragolastim sinom. Napravi on neku nepodopštinu, psinu, sitno sranje a ja ga pitam: Why? Pa svi su... Makarenko u meni ga prekida pitanjem: Dobro svi, a da svi uzmu da jedu govna, da li bi ih i ti jeo? Ne bih!
Gost autor: Migel Anhel Pedroso
Gustavo Alehandro Fuentes, bio je miš! Pre i ispred svega zbog svoje plašljivosti. I izgledao je kao miš. Malenog rasta, jedva nešto preko 150cm, sitne glavice i okruglih očica, odeven u odelo prljavo sive boje, sitnih koračića kad je već morao da hoda, uvek se plašljivo okrećući ili glave zabijene u prašnjave listove stare arhive kvarta San Telmo. Po rangu je bio najniži činovnik. Arhiv je bio smešten u velelepnoj
ili Pronađeno vreme ili eh Pruste, Pruste!
Urezujem njeno ime u jednu od prečaga klupe, januar je 1971 godine, ispod mene je Dubrovačka luka, vidim, kad prekinem urezivanje, Gradsku kavanu, onaj deo što prozorima izlazi na luku. Jeli bre mazgove, ti mi muvaš sestru, setim se Mićunovog, pre konstatacije nego, pitanja. Koju, smejem se, imaš ih dve a imaš i onu u Puli? Ne zajebavam se, Jovana ima samo šesnaest godina a ti si mator konj, studiraš... Ma ne bre, samo sam pažljiv, zacopala se u mene, sam si svedok, prati
One koji ne znaju poučite što je moguće bolje. Društvo je krivo što ne daje besplatnu nastavu, ono je krivo za noć koju širi, Ova duša je puna mraka a u mraku se čini greh. Nije krivac onaj koji čini greh, nego onaj koji održava mrak.
Kako sveže, savremeno i istinito zvuče ove reči a napisao/izrekao ih je kroz usta Šarl Fransoa Bjenveni Mirijela, Biskupa u Dinju u romanu Jadnici još 1862 godine, Viktor Igo.
Hommage à Danilo Kiš
Bio je to zdepast snažan čovek tamno maslinastog tena, sedine u proređenoj kosi i grguravoj bradi, precizno su ocrtavale njegov dug životni put. Delovao je smireno i pouzdano, jedino su njegov velik naniže povijen nos i jedno oko veće od drugog, isijavali iskustvo,
Izostavljajući amebe i ine bičare i paramecijume, pardon, papučice, zadržaću se na kičmenjacima, pre svega na sisarima ili još bliže na ljudima. Žena i muškarac su biološki i fiziološki, kompatibilni. Psihički, psihološki...e o tome se da razgovarati! Pođimo recimo od najprostijeg primera. Za žene se kaže/govori da su alapače, ogovaruše, širiteljke abrova...dok ja sa svim svojim (velikim) životnim iskustvom, tvrdim da većih džaftara od muškaraca nema! Malo je žena koje im mogu prići na puškomet! A i to što ogovaruckaju, samo je posledica vekovnog ignorisanja i getoiziranja od strane muškaraca, pa šta drugo da rade?
Zavoleo sam i pravilno shvatio ovu latinsku izreku od kad sam se još u ranim godinama susreo s njom. Ipak priznajem, iako sam se svojski trudio, moji pokušaji da se vladam po njoj, da je u životu sprovodim, u detinjstvu su mi bili prilično traljavi. Nije mi bilo lako uzdržati se a da se ne pohvalim nekim svojim dobrim delom.
A da, izreka slobodno prevedena glasi: Ko učini neka ćuti, kome je učinjeno neka priča.
Hvalisavost je jedna od najstabilnijih i najsnažnijih ljudskih karakteristika! Hvalimo se, hvalimo sebe, svuda i na svakom mestu,
Ne znam kako stoji stvar kod vas ali mene su posle izbora potpuno zaboravili, izbrisali, zaturili...
Uoči izbora, umiljato nazvanih prevremeni, nije se moglo dihat od njiha! Ne govorim o milijardu i sto osam bilborda nabudženih po celoj Serbiji, o Beogradu da i ne govorim, o (zbog Radmile primoran da gledam ili bar slušam!) tevejskim emisijama, panelima, okruglim
Pesmu sam napisao 18. 07 1975 godine. Pronađoh je preturajući po fijokama.
Molim vas toplomer za merenje temperature pasa
Kašu od heljde i crne duže pertle
Vidim iza naočara imate tirkizno plave oči
Belina mantila primorava vas da budete goli
I vrućina naravno
Voulez vous...ne nije važno