Telegrafski:
Upoznali smo se na promociji Jelicine knjige u Novom Sadu, stop.
Otišao sam na Pasuljijadu u Temerin, pozvao me, jeo sam odličan pasulj, on kuvao, stop.
Uz njegov svesrdan angažman učestvovao sam u radu Likovne kolonije Jegrička 2010, od 29. jula do 1. avgusta, stop.
Bilo nas
Specijalno za coviax-a, koji u komentaru mog poslednjeg teksta, napisa između ostalog:
A da niko ne primeti da intelektualna elita jednostavno
ne zna da napiše nešto lepo, afirmativno,upotrebljivo bilo kome...
Iako mu skrenuh pažnju da ne volim svrstavanje u bilo kakvo krdo pa ni elitno, krećem dakle afirmativno:
Ima li igde u svetu bolje države od Srbije? Nema!
Ima li igde na svetu
Noć me je stigla u ......Srbiji, moj Preradoviću! Da me je noć stigla, ni po jada, nego mrkli mrak, tmuša, prstpredokomnevidiš, crnilo da crnje ne može biti (a može!), ponor pakla domaće proizvodnje, koji ne samo da preti nego dela i rabotuje.... I da je jedna noć! Ili dan. Preživelo bi se, preduralo. Ali ovo sestro, brate, rode, traje i ne vidi i ne nazire mu se kraj!
Ašokah je nasledio carstvo svog dede Ćandragupte i pokušao vladati na isti način. Prvi uspešan imperijalistički poduhvat mladog vladara doveo ga je neposredno do dijalektičkog okreta političkog morala. U osmoj godini svoje vladavine (oko 265 godine pre nove ere) Ašokah je osvojio zemlju Kalingah (današnja Orisa) koja je na istoku njegovo carstvo delila od morske obale. Njegovo carstvo se tako proširilo od Afganistana do obala Bengalskog zaliva.Ali pobeda je postignuta uz cenu ogromnog krvoprolića neprijatelja da se Ašokah zgrozio i jednom za svagda odustao od zavojevačkih sredstava
Od čoveka!
18. jula 1914 godine, Mileva (Marić) Ajnštaj je dobila pismo od svog muža Alberta, koje joj je doneo njegov kolega Fric Haber u kojem doslovce piše:
A. Ti ćeš se pobrinuti:
1. za čistoću moje odeće, veša i posteljine
2. da redovno dobijam tri obroka u svoju sobu
3. da moja spavaća i radna soba budu čiste a posebno da samo ja koristim svoj sto
B. Odreći ćeš se svih ličnih odnosa sa mnom, sve dok nisu nužni iz društvenih razloga.
Gost autor: St.Jepan
Corneille, 1922-2010
Mda, Pariz...
I mladost - ludost.
I da, moj "tihi susjed".
Oprezno s "tihim susjedima", o-prez-no!
Pre nekih mesec i po dana bio sam na otvaranju samostalne izložbe jedne moje koleginice u Blok Gallery u Bloku 45, palo čestitanje, fotkanje, otvaranje... izađem ispred Galerije da zapalim, Vlada mi donese stolicu. Sedim, pušim, ispred mene Đole, Dorđe Arnaut, vajar,
Zdravo, kako si?... Kako ti izgledam?... Odlično!... Onda sam odlično. Ovako obično odgovaram na pitanja osoba koje dugo nisam sreo ili sa njima održavam površne i neobavezujuće odnose, iako znam da je to pre i iznad svega kurtoazno pitanje. Niti njih odista zanima kako sam, niti sam ja spreman da se upuštam u šira i duža i bilo kakva objašnjavanja o tome kako sam. Englezi su davno izmislili razgovore o vremenu kao neutralnom i nepovređujućem i neindiskretnom razgovoru pri susretu sa sličnim, čak i sa bliskim osobama.