Osećanja, osećaje, teško je iskazati rečima a ako ti dotaknu najosetljiviji deo duše onda je to prosto nemoguće! Vreme prolazi, ja znam kako sam se osećao i šta sam osetio i to me svakodnevno proganja ali se nikako nisam usuđivao da to podelim s vama! I sada sam u dilemi da li će opis onoga što sam osetio, sadržati u sebi makar delić one energije, tuge, bespomoćnosti, poštovanja, pijeteta...
Na ostrvo Vido 21. Januara 1916 godine prve su došle Moravska, Pirotska i Čačanska vojna bolnica.
Odem ja kod mog Miše, lekara, džezera, po redovnu srčanu terapiju, zapalimo, sa lap topa Čarli Parker, piše mi Miša recepte i onda: Ne sviđa mi se ta stvar na tvojoj slepoočnici, čini mi se da se menja, da ti dam uput za Zvečansku pa skini to da ne misliš, može to da se izrodi u svašta...
Letu štuke, letu avijoni,
Da poruše ciganski domovi....
Svaki dan se tramvajem vozim iz Blokova u Šest kaplara ili u grad i prolazim pored sklepanog, improvizovanog u zavisnosti od mašte i materijala koji može da se sakupi na đubrištima, cigansko/romskog naselja tik do Miškovićevog Belvilla. I juče mi u glavi zazvoni gore navedena strofa. Nisam siguran ali mi se čini da je to svojevremeno spevao Brana Crnčević za onaj trio koji je između ostalog pevao o Otu i Motu:
Blago niščima duhom, njihovo je Carstvo Nebesko! Šta nam poručuju ove Biblijske reči? Nisam u Lazi, Toponici ili nekoj sličnoj instituciji, ne smatram sebe niščim duhom, znači posle smrti sam najeb'o! Izvin'te me na grubim rečima al' zabole mene šta će biti posle moje smrti. I, pod pretpostavkom da postoji Carstvo Nebesko, koj' će mi moj ono posle smrti, kad ovaj životić sopstveni, živim u Paklu!
Ne znam šta je to TV, na
Gost: G. Cross
Kako se evo približavamo kraju i ove 2012 godine pomislio sam da ne bi bilo loše da neko napiše Izveštaj o stanju moje (jugoslovenske) nacije.
Elem, ja sam otišao iz Jugoslavije 7.og Aprila 1992. Još se secam kako sam sedeo 6. tog Aprila u Cvijinoj kancelariji u Energoprojektu i gledao na CNN početak rata u Sarajevu. Pucali su oko Holidej Ina. Ja sam ustao i rekao: Odoh ja odavde. Ujutru sam seo u voz za Budimpestu i odatle avionom za London. Godinama kasnije mnogo, mnogo puta sam bio na Ferihegy aerodromu i svaki , baš svaki put se setio tog jutra kako sam sedeo na aerodromu, pio kafu i mislio: Gospode, šta ja to radim sa svojim životom?
Izašao sam iz samoposluge i krenuo prečicom između solitera kroz mini park koji je istovremeno i parkiralište. Kroz zimzeleno bilje, ariš, smreka, šta li je, dopre do mene ženski glas: Jesi našo šta, kad bi se otrovo bila bi najsrećnija...! Trenutnomomentalno se ukopam u mestu i okrenem glavu! Žena pedesetih godina, sedi na klupi, pored nje kese iz Maxija i ceger, sela da se odmori. Glas joj je, dok je izgovarala one gnusne rečenice, u najmanju ruku bio ravnodušan a time i stravičniji!
Vlast i tz opozicija, žive i rade po principu: Ruka ruku mije, obraz obadvije, ili što reče Njegoš: Velikaši proklete im duše, na členove razdrobiše carstvo. Njih dvestotinjak hiljada zajedno s braćom, sestrama, kumovima, pašenozima, ortacima, podeliše ovu jadnu tvorevinu u privatne prćije i kradu li kradu, lažu da to pas s maslom ne bi polizao.
Bojan me dovezao do Guverdžinlika i pravio mi društvo dok nije stigao autobus , a to je bilo oko 15 do sedam uveče. Poljubismo se kako i dolikuje i ja se u ukrcah kroz srednja vrata u bus. Krenuo sam za Selčuk gde mi je Fu telefonski već rezervisala sobu u pansionu Homeros. Bojan je tamo odseo pre nekih pet godina i preporučio mi ga pričajući mi zanimljive priče, događanja i druženja sa vlasnicima, sestrom i bratom, Ojom i Dervišem. Jutros za doručkom sam otkrio da postoji još jedna sestra, starija, koja me srdačno dočekala i poslužila fantastično neobičnim doručkom. Kasnije smo nastavili komunikaciju...ali o tome kad dođe vreme.
U zilion, kako bi to rekao Bojan, američkih filmova, od kojih smo odgledali bar pola, kad se desi da pukne, prsne, razbuca se bračna ili ljubavna zajednica, jedan od partnera, najčešće muškarac ali nije pravilo, odlazi energično u spavaću sobu, skida sa gornje police ormara kofer, stavlja ga na krevet i počinje da otvara ladice / fijoke. Sve to deluje automatski, skoro zombijalno, nijedan pokret nije slučajan ili nepredviđen.
Namerno nisam hteo da napišem i stonoga, jer bi se mnogi zakačili za to i priča bi dobila sasvim drugu dimenziju, suština bi, narodski rečeno, otišla u materinu!
U ukrštenim rečima pod, recimo 5 vodoravno, piše književni pokušaj a ima četiri prazna polja. Kad rešiš ukrštenicu, ispada da je književni pokušaj = esej. Ej bre burazeru sastavljaču ukrštenica, enigmato, uzmi Vujaklijin Leksikon stranih reči i izraza i pročitaj šta je čovek napisao pored odrednice esej: