Sedim, sedim, sedim, pijem kafu, pijem kafu, pijem kafu, bez šećera, bez šećera, bez šećera, pušim, pušim, pušim, sunce me štedljivo greje, sunce me štedljivo greje, sunce me štedljivo greje, kašljem, kašljem, kašljem.
Sedim. Pijem. Kafu. Bez. Šećera. Pušim. Sunce. Me. Štedljivo. Greje. Kašljem. Bezvoljan. Sam. Prekrstim. Desnu. Nogu. Preko. Leve. Noge. Zurim. U. Prazno. Misli. Su. Mi. Zbrdadolisane. Nijedna. Da. Se. Uobliči. Iako. Sam. Davno.Davno. Odlučio. Da. Se. Držim. Apelesovog. Nulla. Dies. Sine. Linea. Od. Izložbe. Jul. Avgust. Prstom. Nisam.
Mi je bio četrnaesti rođendan! Toliko godina je proteklo od mog infarkta. I dalje pušim kao Turčin, bolje reći, kao kreten. Alkohol sam batalio pre dvadesetpet godina ali cigarete nikako! Svestan sam da mi štete, da mi zagušuju pluća, da sam u godinama kada bih morao da dobro pazim na svoje zdravlje ali toliki sam ovisnik da nisam ni pokušavao da ih ostavim. Dobro, pokušavao sam da smanjim broj cigareta na dnevnoj bazi ali vrlo brzo bih počinjao da pušim mnogo više nego pre odluke. Ne znam niti pokušavam da saznam koliko su mi oštećena pluća i arterije a sigurno je da jesu.
Traparao ti, ne traparao, starost bila ona nakaza ili ne, dolazi ne pitajući.
Kupiš šporet, prođu godine i on ostari, sve se češće kvari, plaćaš popravke dok ne dostignu cenu novog šporeta i kupiš novi. Ista stvar je sa mnogo stvari koje svakodnevno upotrebljavamo.
Ali starost! Ne možeš kupiti novu mladost. Ma kako se dobro držao i izgledao u poznim godinama, česti su kvarovi organizma. Neki se uz lekarsku pomoć mogu popraviti ili bar ublažiti a nekima nema leka. Počneš da se prisećaš unazad do dečaštva i mladosti, padne ti na pamet ovo ili ono što si
Buda je više puta ponovio reči: Treba gajiti ljubav, voleti sve što je živo, drveće, životinje i ljude i ni na koji način im ne nauditi, rečju ili delom!
Mnogo pre nego što sam za ovo saznao, hodajući, pomno sam motrio da ne zgazim neku bubicu ili mrava. To činim i danas.
Ali ima još nešto, kako ćete ga protumačiti vaša je stvar, možda ćete biti u pravu a možda i ne. Naime, hodajući, šetajući, izbegavam da stanem nogom na senku deteta, žene ili muškarca koji mi dolaze u susret. Usporim ili ubrzam i preskočim senku. Da li je to neki mentalni poremećaj,
Čega to ne mogu da se setim, šta sam to zaboravio? Pišem na cedulicama, ukucavam rođendane u mobilni i opet mi se dešava da mi nešto promakne, zaturi se, izgubi se kao da ga nikad nije bilo!
Uglavnom to ne dozvoljavam sebi, napnem se mentalno, istražujem sebe, svoje misli, šta je bilo pre toga a šta posle. To nešto je između, u sredini. Vrloveoma često ga pronađem. Nekada to potraje a ponekad kada ga se manem, pojavi se bogtepita odakle! Ne volim da odustajem! A i to kada ga se manem je samo igra, jer sam svestan da ako ne mislim na to, ono će se kad tad pojaviti. Često
Pre neki dan sam gledao film u kojem glavni junak, TV zvezda, dolazi u neko malo zabačeno mestance da obiđe grob starog dobrog prijatelja kome nije bio na sahrani i da poseti osobu koja mu je napisala dirljivo pismo. Na njegovo iznenađenje umesto devojčice koju je očekivao, zatiče staricu sa odraslom unukom, devojkom. Starica je oduševljena, ne može da vjeruje da je takva zvezda potegla dugačak put da bi je upoznala. U toplom i prijatnom razgovoru u jednom trenutku ona ga pita kakav mu je bio život izvan TV studija. Sve same sitnice, odgovara on. Na to će starica: Ne,
Da li vam se ikada dogodilo da se nije dogodilo?
Sam, potpuno sam u svojoj pustinji. Oko njega u nedogled. SAM! Da li hoda, korača? Ne zna. Da li razmišlja? Da. O čemu? Ne zna. Misli se kovitlaju bez konca i kraja, nepovezane, nijedna se ne zadržava ni delić sekunde, odlaze ne zaustavljajući se, samo odlepršaju i kao da ih nije ni bilo. Već ga zatrpavaju nove, nove, nove ali i one traju tek tren. Bacio je pogled metar, dva ispred sebe. NIŠTA. Nema peska, nema ničega, pustoš dokle god oko dopire na svih dvesta sedamdeset strana. Počinje da shvata, nije on u pustinji, pustinja je u njemu! Uz ogroman napor volje uspeo je da zadrži
Događalo mi se da... naizgled iznenada, neočekivano. Uleti tako u moj tadašnji život. Ne znam kako. Ni ko je. Onda se upoznamo. Onda ostane i počne da se dešava nešto. Među nama. Ili iščezne kao da je nikada nije ni bilo. Sećanje na to kratko ili dugo bivstvovanje. U mom životu. Traje do današnjih dana. Priznajem da se nekih likova ne sećam. Sećam se izgovorenih reči. Pojedinih delova tela. Lica, često ne. Situacija, da.
Prošlo je pedeset godina. Na poslednjoj izložbi. Pruža mi ruku. Obučena je u Šanel kostim boje breskve. Ja sam... Prošlo je ustvari četrdesetsedam
Ako sam ja ja, kako ti to znaš? Postavljam ti pitanje na koje ni sam ne mogu da dam odgovor. To što me vidiš i govorimo jedan drugom, ne znači da sam ja ja ili znači da sam ja ja. Možda je sve iluzija?
Nagnem se nad bistru mirnu površinu potoka i vidim lik. Da li sam to ja? Bacim kamičak i lik se raspline u hiljade neprepoznatljivih delova i oblika.Da li sam to ja? Kada se voda ponovo umiri, opet vidim lik. Da li sam ja bio ja kada sam se prvi put nagnuo nad vodu potoka, da li sam ja bio ja kada sam bacio kamičak ili sam ja bio ja kada se voda umirila? Možda ni jednom nisam