"Gospođa kapetanica" - u još ne tako davnoj našoj prošlosti se moglo čuti kao potpuno pristali, široko prihvaćeni i uobičajeni termin kojim se kitila žena u Srbiji, bez i dana vojnog obrazovanja ili službe, ali od prvog dana supružničkog statusa.

Bez svoje volje, ali i bez u realnosti utemeljenog i valjanog razloga, preko noći su pripadnice nežnijeg pola od razigranih devojčuraka postajale "kapetanice, pukovnice, generalice", i sva druga sila na taj način statusno određenih građanki. Zahvaljujući samo jednom "da", budile su se kao curice, često tek na pragu

Mame, mame… Em ste uživale taaada, em ćete, kad ih rodite, uživati čitav život u njima, em – da vam to finansira drugi…! E, pa – neće moći! No pasaran! Ne ako se ja pitam.

Da ne radite kad ste nezaposlene, i to još dok morate da održavate trudnoću…, eeeej! Da se baš ni malo ne potrudite da u isto vreme na dva mesta budete - mirno ležeći, kako nalaže medicinska struka i jurcajući od firme do firme, kako nalaže… ko god; da ne zasučete rukave i ne privređujete i dok se porađate. A naše prababe i praprababe i

Jedna mi je vest, čudovišna koliko po okolnostima koje je prate, toliko i po sledstvenoj logici ponovo otvorila dublja pitanja trenutka u kojem živimo.

„Predsednik Udruženja tekstilnih radnika Novog Pazara, Sjenice i Tutina, Zoran Bulatović, koji je u aprilu, tokom protesta radnika kombinata Raška, sebi odsekao mali prst leve ruke, odbio je ponudu jedne nemačke firme da doživotno prima njenu platu.“

Sem što je odluka gospodina Bulatovića, kao i sve u životu, lični čin i izbor odraslog i odgovornog bića