LOVCI U JESENJEM KRAJOLIKU
Gost-autor: Voislav Vasić, ornitolog
U Srbiji se o divljači, lovnoj struci i lovstvu kao privrednoj grani predaje i uči na šumarskim, poljoprivrednim, biološkim, geografskim i možda još nekim fakultetima i departmanima na više univerziteta. Svake godine dakle stižu mnogobrojni novi
Blic piše: Zaštićene ptice bez glave nađene u prtljagu
BEOGRAD - Republička inspekcija za zaštitu životne sredine juče je otkrila 240 ubijenih jedinki zaštićenih vrsta ptica u ručnom prtljagu četvorice italijanskih državljana
U susret sajmu knjiga: što reče Strongman, kocka je bačena, pa, rekoh, da vam ponudim kocku iz svog prevoda ove lubenice: Klajv Ponting „Ekološka istorija sveta“, Odiseja, Beograd 2009
Tokom poslednjih 10.000 godina, ljudske aktivnosti su dovele do velikih promena u svetskim ekosistemima. Širenje naselja i stvaranje polja za gajenje useva ili napasanje stoke, krčenje šuma, te isušivanje močvara i vlažnih staništa, redukovali su staništa gotovo svih vrsta biljaka i životinja. Sistematski lov životinja radi hrane, krzna i drugih proizvoda (i, u mnogim slučajevima, ‘sporta’), drastično je redukovao brojnost mnogih vrsta, a neke doveo do izumiranja. ...
Golub selac
Možda najstrašniji primer masovnog pokolja nije bio onaj bizona, već golubova selaca – to je priča u koju je gotovo nemoguće poverovati. Prvi evropski doseljenici u Severnu Ameriku često su komentarisali ogroman broj plavih i dugorepih, brzih i gracioznih golubova. Jedan od prvih doseljenika u Virdžiniji opisao je:
Zimi je više divljih golubova nego što se to može zamisliti, ja sam viđao neprekinuta jata u vazduhu koja su prolazila po tri ili četiri sata, toliko gusta da su nam zasenila nebo.
...a ovaj se pravi naivan. Dok Srbiju nastanjuje 7 miliona budala koje će to da progutaju.
„Sad treba da štitimo i afričku grlicu,“ zaključio je Aleksandar Vučić svoje izlaganje.
Ružičasti nesit - Foto (c) Georgos Spiridakis
Ima jedna izreka, kaže “those who paddle their own canoe do not have to wait for their ship to come in”. Tako sam nekako, umesto da čekam da mi samo dođe, sve u duhu te izreke pošao na sunčani jug da presretnem (i opljačkam?) to proleće. Imao sam sreću da se kao bird blogger pridružim fam tripu koji je svojim poslovnim partnerima organizovala atinska ekoturistička agencija Natural Greece (sad mi više nije prvina, ali sam onomad bio zbunjen koliko i vi sada – dakle, to je tura koja predstavlja ponudu agencije drugim turoperaterima... a i spretnijim travel writerima) i sa njima provedem par dana na mom omiljenom jezeru Kerkini, koje ste već i sami ptičarili posredstvom mog dvogleda (evo prošlog aprila, a evo i septembra).
Građen više kao hrt nego kao mačka, pouzdano je izmeren pri brzini od 105 km/h. Iako u zatočeništvu živi i preko 20 godina, u divljini je to svega deset: uništeni brojnim sprintovima, zglobovi stradaju te životinja umire od gladi jer više ne može da lovi. Govorim, naravno, o gepardu. Poslednji preživeli iz roda koji je, kako fosilni nalazi pokazuju, imao makar pet vrsta, uključujući mačku-sprintera veličine lava koja je stepama jurila pre pola miliona godina, gepard izgleda odavno juri ka konačnom izumiranju. Da li je zaista tako?