Gledam u ženu i ne verujem da to govori. Znam da je trebalo do sada da naviknem na takve stvari, ali mislim da to nikada neću uspeti, pogotovo kad tako nešto čujem od prosvetnog radnika, u ovom slučaju, od jedne učiteljice. Upoznale smo se slučajno i ona o meni ne zna ništa, osim da imam dvoje dece školskog uzrasta. Počinjemo priču o školstvu i ona kaže da ne zna šta sad hoće sa tom inkluzijom.
-" Eto ja imam u razredu dečaka koji ne čuje dobro i nije njemu mesto u redovnoj školi, već u specijalnoj. Znate, njemu će tamo biti bolje".
Kada sam bio mali, nisam ni znao da imam posebne potrebe. Kako sam to otkrio? Tako što su mi drugi ljudi govorili da sam drugačiji i da je to problem. Istina. Bilo mi je veoma teško da se ponašam kao normalna osoba, pa čak i sada ja na umem da vodim pravi razgovor.
Glečeri se tope, otopljava klima, nikom neće biti oko srca zima,
govorimo o mogućnostima! :)
Umesto priče o I. Ivanoviću, što mi je bila prvobitna namera, želim sa vama da podelim nešto što me danas oduševilo.
Rambo svaka čast!
Tako se to radi.
Моје гост је опет дивни дечак Лазар - уметник са аутизмом, како је сам желео да га представим када је први пут дозволио да обjaвим оно што је написао.
Сви око мене причају, плачу, ретко се смеју а ја вриштим јер не могу ни глас да пустим.
Moj gost autor je verauskokovic.
Evo kako se ukratko predstavila.
Zovem se Vera Uskoković. Preležala sam dečiju paralizu tako da za kretanje koristim invalidska kolica. Diplomirana sam matematičarka, radim kao database administratorka i do skora sam mislila da nemam šta da pišem i govorim o invaliditetu, životu, ljubavi, no setila sam se rečenice "Nista o nama bez nas!!" i pomislila da možda mogu da objasnim kako je to biti osoba sa invaliditetom, možda nekoga ohrabrim ili motivišem.
Gost autor: Ivana Vasiljević
Volim da u mojoj učionici sija sunce!, kaže Ivana,
a ja kažem da hoću da se vratim nekoliko godina unazad i da Ivana bude moja učiteljica.:)
Škola in vivo = Hugs for free
Haim Žino, vaspitač i nastavnik, potvrdio je: Došao sam do zastrašujućeg zaključka. Ja sam odlučujući element u učionici. Moj pristup stvara atmosferu. Moje raspoloženje određuje kakvo će toga dana biti vreme. Kao nastavnik, posedujem strahovitu moć da dečji život učinim bednim ili veselim. Mogu da budem instrument mučenja ili inspiracije. Mogu da ponizim ili razvedrim, povredim ili izlečim. U svim situacijama, moj stav određuje da li će se neka kriza proširiti ili smanjiti…
I završismo osnovnu školu.
Celi dan gledam slike snimljene danas u školi i plačem ko kišna godina.
Emotivna mama.
Ali zvala sam i učiteljicu Draganu, koja je danas poslednji dan, provela sa njima, svojom decom. Plače i ona. Suze sreće i ponosa. Kod mene još pomešane i sa sećanjem kroz šta smo sve prošli da bismo bili ovde gde jesmo, pred malom maturom redovne osnovne škole.
Samo neka mi još neko kaže kako su deca okrutna i da inkluzija nije moguća.
VIII2 O.Š. Ratko Mitrović sa Novog Beograda, generacija 2001. ih je sve demantovalo.
Nedavno je u Gardijanu izašao sjajan članak - intervju sa Dejvidom Mičelom koji je prevo knjigu Zašto skačem, a koju je napisao trinaestogodičnji Japanac Naoki Higashida koji ima autizam.
Dejvid kaže da mu je knjiga veoma pomogla u tome da bolje razume svog sina. Meni su pomogla oba tekst, i intervju sa Dejvidom, čija je većina rečenica kao da sam ih sama pisala, i delovi iz knjige koji su objavljeni u Gardijanu. Nadam se da ću uskoro imati priliku da pročitam celu knjigu, a bilo bi divno kada bi je neko objavio i na srpskom.
Snežana Lazarević se potrudila da ovaj tekst iz Gardijana prevede, a ja želim da ga podelim sa vama. Oba su dugačka, pa ću ih radi bolje preglednosti i lakšeg čitanja objaviti kao dva zasebna bloga.
Kako sam učio da živim sa autizmom svog sina - David Mitchell
"Mi smo zemlja lajavih kritizera koji ništa ne bi da rade,
a kad nekog pohvališ, odmah traže razlog da ga pokopaju.",
saže Bocvena, kako ona to već ume, moje obrazlaganje zašto se već sedam dana dvoumim da li da pišem blog o nečemu što je za svaku pohvalu.
Pre nekoliko dana sam na facebooku videla da se moja prijateljica pridružila grupi Podržite "Decu leptire". Kako njena kćerka trenira umetničko plivanje, pomislivši da je to naziv njene ekipe, sa osmehnom na licu sam kliknula na link. Osmeh mi se zaledio. Umesto devojčica u bazenu, dočekalo me nešto sasvim drugo, nešto o čemu od tada nikako ne mogu da prestanem da razmišljam.