U hramu sam.
Opet onaj osecaj da stojim pred Bogom, tako mala, sicusna.
Znam da je on svuda oko nas, ali sam ovde sa njim nekako najbliza.
Podizem pogled i opet onaj isti osecaj koji sam imala, u crkvi svetog Pavla u Londonu . Osecaj da se svet oko mene okrece kao na ringispilu a ja tako malo, malecno zrnce negde u eteru, lebdim....
Ja stojim pred Bogom i klanjam mu se.
Zahvaljujem mu se sto me sazdao, zahvaljujem mu se sto sam ziva.
Hvala za moje RODITELJE, NAJBOLJE NA SVETU,
Ja cesto odlazim u Beograd, imam porodicu tamo i volim kada se okupimo.
Beograd volim zato sto sam i svako leto u svojoj mladosti uzivala u njegovom mirisu reka i rastopljenog asfalta. Pa onda kupanja na Adi. A tek u prolece kad te opije miris lipa ! U jesen se okupi cela porodica, pa idemo na ranc, na berbu.
Ja nikada nisam zivela u Beogradu.
Jeste da su moji roditelji, pre mnogo godina ,jos dok sam bila mala, kupili tamo kucu. Nalazila se ( a i sada je jos uvek) u blizini hrama Svetg Save, dve ulice
-Volim Beograd ! -
Tek je tri sata proslo kako smo sisle sa voza, a ja vec imam opet onaj stari osecaj, da sam kod kuce u svome gradu, iz koga nisam izlazila godinama.
Cudan je taj osecaj koji ja imam za ovaj grad. Ja neznam dali su to samo moja osecanja ili su secanja, emocije i utisci, koji su na mene prenosene generacijama iz moje porodoce, ( sa strane mamine mame), ali je sasvim sigurno da mi je srce ovolikooooo, uvek kada mu se vratim.
Moja nana je godinama gajila nadu, da ce barem preko mene uspeti da povuce porodicu
Napokon, evo nas pred zgradom. Tetka Vuka stoji na balkon i mase. Osmeh joj pokrio i opeglao staracko lice. Meni se srce napuni radoscu, prosto mi toplo na dusi. Onaj osmeh i ruka koja nam mase, sa treceg sprata, obrisase sve ono sto je pokvarilo radovanje.
Volim Beograd!
Volim i ovog bezobraznog taksistu koji prevarom zaradjuje jer i to je zivot.
Ko je rekao da je zivot posten? Niko!
Vec su sve torbe i kuferi na trotoaru, tetka placa dok se ja cudim sta prvo da popnem gore.
Volim Beograd i volim tetka Vuku. Volim i ovaj stan gde se osecam kao kod svoje
Ovo me podseti na moju umrlu nanu, a tetinu mamu, nana Julku, rodjenu Pozerevljanku.
Moja nana koju je tata uz osmeh zvao: "Julka brzi voz" ali to uvek skrisom da ga ne cuje. Kad sada pomislim , ona i jeste bila "brzi voz" . uvek u zurbi u pokretu. "Jos da dovrsim ovo, pa ono....pa da onda krenem" Tako je govorila moja dobra nana, uvek brizna i u trci sa vremenom. Volela je da nam sije i da plete i to je radila
Ljuskamo se tako kao deca u kolevci i uzivamo. Svaka sa svojim secanjima. S' vremena na vreme cujemo zvizduk voza, koji me vraca u detinjstvo....
Imam cetiri godina i veceras treba da otputujem sa dedom u Pozarevac. Idemo na svadbu.
Svi su vec tamo, jos da mi stignemo a za nama moji roditelji pa da svadba pocne.
Secam se da je bilo prohladno letnje vece. Stojimo na peronu, ja mama i deda. Mama mi je obukla dugacke pantalone i dzemper, da ne nazebem.
Mama, moja lepa mama,
Teta puni plasticne case sa kafom. Jos da se umijem.
Spusatm se onim glupim malim merdevinama za patuljke. Jos nam samo fali Snezana da se pojavi na vrata. I bi magija.
Glasno kucanje i vrata kupea se otvorise naglo i tresnuse u one glupe merdevine. Zamalo da se strmoglavim sa njih.
" Iiiii ju ! " Viknu teta i zadrzi me.
" Oprostite, stizemo u Beograd " promumla kondukter.
" Znamo, znamo" vicem ja, dok pokusavam da uspostavim ravnotezu na onim glupim merdavinama.
„Ko ih izmisli ovako male? Idiot jedan, i on i ovaj na vratima!" Sapucem.
Vrata
Opet me prenu ponovo poznat zvuk. Golub pismonosa, ( meni lepse zvuci nego zmija), stigla poruka.
- Dobro dosla moj fiksni br. je..... Nesa. -
I opet - smaili, smaili i na mom licu.
Podizem slusalicu i okrecem broj.
- Cao, Neso !-
-Cao Sladjo! Pa dee si tii....? - Osmeh sa obestrane zice....
-Evo me, na Vracaru? -
-Na Vracaru? Koja ulica?-
-Sumatovacka- odgovaram
-E ne mogu da poverujem u ovu slucajnu slucajnost! - Smejem se.
- E cekaj, zaboravio si ! Kako smo te ucili ? - Slucajni slucki, slucajno se slucuvaat! - sad ja kroz smeh
Ovo je reakcija na provokaciju koju je kod mene izazvao jedan komentar na tekst:
Prica o jednom coveku i o jednoj ulici
Prica je o denacionalizaciji i kako ce se primenjivati i..... Bas me dotaklo tamo gde me boli!
Ostavim svoj komentar o tome, kad posle mene pojavi se komentar otprilike ovakav:Tuzan , ali lep tekst i
citat: "da je pocela denacionalizacija t. j. uslovi za podnosenje prijava..."
na kraju zakljucak:
Drzava to mora da uradi kad-tad da bi nastavila put u Entropu.
E tu sam odlepila