Falis mi da se cujemo. Falis mi da te cekam i da dodjes ponekad i smoris me u shoppingu. Da trazim smestaj u apartmanima po moru s tobom, jer mi ni sa kim drugim to nije interesantno i bas me briga kakav ce i gde apartman biti. Da te ovde ceka sir iz Francuske i u medjuvremenu te lazem kako macka voli da jede smrdljivi sir, iako ga samo baci. Nema veze, bilo je lepo zamisljati da je macka otmena francuska gospodja, bas kao i zamisljati sve drugo. Falis mi da imam cemu da se nadam kad se dopisujem sa tetkom, a ti znas na sta mislim. Falis mi kad u junu u autu ukljucim grejanje, da ti pricam o
Možda će neko čitanjem ovog naslova pomisliti kako "kasnije palim" i kako je priča o Petom parkiću već odavno završena... Upravo u tome i leži povod ovog teksta... na žalost.
Kako mi je Bog dao sreću da živim nedaleko od Petog parkića, cela priča o građanskom otporu, iako je prošla bez mog direktnog učešća, činila me je cele prošle godine prilično ponosnom na moj kraj, dalje i na grad i sugrađane. Bilo mi je super što se ne bakćemo onim temama i Onim i ONIM temama, nego, nečim što me je podsećalo na normalan život.
Zalud, još tada, behu komentari
Daleko od toga da mi je gledanje TV programa omiljena zabava, ali uspavljivanje mi nekako najlakše padne upravo uz taj vid zanimacije. Ipak, ako u okviru TV programa treba da izaberem »omiljenu zabavu« onda su tu bez premca kriminalističke serije, kojih, hvala Bogu, u poslednje vreme ima sasvim dovoljno, svih boja i oblika, novih, repriznih, izmišljenih, dokumentarnih, na domaćim, stranim, uvoznim itd. kanalima. Malo adrenalina, neizvesnosti i na kraju opuštanje nervnog sistema rešenjem problema, pred spavanje nekako mi bolje deluju od hemije, a, prema mojim saznanjima, većina