Možda će neko čitanjem ovog naslova pomisliti kako "kasnije palim" i kako je priča o Petom parkiću već odavno završena... Upravo u tome i leži povod ovog teksta... na žalost.
Kako mi je Bog dao sreću da živim nedaleko od Petog parkića, cela priča o građanskom otporu, iako je prošla bez mog direktnog učešća, činila me je cele prošle godine prilično ponosnom na moj kraj, dalje i na grad i sugrađane. Bilo mi je super što se ne bakćemo onim temama i Onim i ONIM temama, nego, nečim što me je podsećalo na normalan život.
Zalud, još tada, behu komentari
Falis mi da se cujemo. Falis mi da te cekam i da dodjes ponekad i smoris me u shoppingu. Da trazim smestaj u apartmanima po moru s tobom, jer mi ni sa kim drugim to nije interesantno i bas me briga kakav ce i gde apartman biti. Da te ovde ceka sir iz Francuske i u medjuvremenu te lazem kako macka voli da jede smrdljivi sir, iako ga samo baci. Nema veze, bilo je lepo zamisljati da je macka otmena francuska gospodja, bas kao i zamisljati sve drugo. Falis mi da imam cemu da se nadam kad se dopisujem sa tetkom, a ti znas na sta mislim. Falis mi kad u junu u autu ukljucim grejanje, da ti pricam o
Daleko od toga da mi je gledanje TV programa omiljena zabava, ali uspavljivanje mi nekako najlakše padne upravo uz taj vid zanimacije. Ipak, ako u okviru TV programa treba da izaberem »omiljenu zabavu« onda su tu bez premca kriminalističke serije, kojih, hvala Bogu, u poslednje vreme ima sasvim dovoljno, svih boja i oblika, novih, repriznih, izmišljenih, dokumentarnih, na domaćim, stranim, uvoznim itd. kanalima. Malo adrenalina, neizvesnosti i na kraju opuštanje nervnog sistema rešenjem problema, pred spavanje nekako mi bolje deluju od hemije, a, prema mojim saznanjima, većina