Ovo je jedna od najzanimljivijih formi koje se mogu videti na nebu, vrhunsko, umetničko delo prirode. Nalazi se u sazvežđu Corvus (Gavran). Prvi koji ju je zapazio bio je Vilijam Heršel, 1785. godine.
Jedna od najpoznatijih fotografija nekog objekta dubokog neba. Naravno, snimljena je pomoću ST "Habl"
U stvarnosti ova fotografija predstavlja sudar dve galaksije. Vidimo, u vremenu zaleđene, trenutke kada gigantski oblaci gasa i prašine u svom komešanju izazivaju ubrzano i burno formiranje rojeva novih zvezdanih.
Izgleda da je Sunčev sistem samo naš. Vekovima tragamo za nekim susedima po okolini, ali po svemu sudeći ako se nešto živo van Zemlje i nađe biće to vidljivo samo pod mikroskopom. Tako ispada da nam je Zemlja dom, a Sunčev sistem dvorište. Ko zna, možda je i cela galaksija naše dvorište, ali nećemo sad o tome.
Dakle, da se prošetamo po dvorištu.
Sunce
Kad u suton gledate Sunce kako se približava horizontu vidite njegov bledi disk, savršenog oblika, postojan, miran i nepromenljiv. Istu sliku gledali su i naši davni preci s početka istorije, pa i oni mnogo pre njih, i oni pre njih. I tako idući u nazad, sve do praskozorja života Sunce je uvek izgledalo spokojno i večno isto.
Ali u stvarnosti Sunce je sasvim drugačije. To je haotična, uzavrela kugla plazme i gasa. U njenom središtu je 15 miliona stepeni C. Na takvoj temperaturi atomi su razbijeni na čestice koje besomučno jure, sudaraju se i izazivaju brojne fizičke i hemijske reakcije. U tim reakcijama svake sekunde 600 miliona tona vodonika preradi se u helijum, i pri tome se četiri miliona tona materije pretvori u energiju. Ali to je sitnica za Sunce i ono će u sledećih 5 milijardi godina potrošiti tek polovinu svojih zaliha vodonika.
Ovo pitanje spada u ona na koja kao po nekom pravilu obično dobijete krajnje iritirajući odgovor koji uopšte ne shvatate. Obično on glasi ovako nekako:
- Znate, univerzum je nastao u Velikom prasku, ali taj prasak nije bio u nekom već postojećem prostoru, nego je to eksplozija samog prostora i sve je u početku bilo tačkica i sve što postoji bilo je u toj tačkici, tako da smo sada zapravo svi centar univerzuma, jer svi potičemo iz te jedne tačkice...». I tako dalje.
Zatim se pomene balon.
Odmah da kažem: nije svaki bog tvorac, kao što ni svaki tvorac nije bog. Drugo, ovo nije potpuna priča o tvorcima i bogovima, već samo nekoliko mrvica o njima. A sad da krenemo.
U vrlo staro vreme bilo je puno bogova i boginja - više hiljada, ako ne i više. Izgleda da taj broj zavisi od stepena razvoja ljudskog društva. Svako želi da nametne drugima svoje božanstvo, ali za uspeh u tom poslu potrebna je izvesna sila, nekad intelektualna, često fizička, a ova druga dobija na snazi tek sa razvojem države.
Kratka priča o tome kako je pre 170 godina uz pomoć astronoma nastala fotografija.
Kao što znate, da nije astronoma, sve bi bilo drugačije, a naročito fotografija. Uzmite monitor u šake, zavalite se u fotelju i čitajte o tome.
Predistorija fotografije je koliko dugačka toliko i dosadna pa ćemo se odmah baciti u 19-ti vek kada počinju da se dešavaju prve interesantne stvari na ovu temu. Taj 19-ti vek je bio vek
Još pre nekoliko meseci stiglo ovo pitanje jednog čitaoca Astronomskog magazina:
„Vi ste ovde Stručnjaci a ja imam jedno pitanje u vezi Brzine Svetlosti. Na primer jedna zvezda je od nas udaljena 1 svetlosnu godinu. Ako bi Ajnštajn putovao svemirskim brodom koji leti brzinom svetlosti za koliko bi vremena stigao (merenom njegovim brodskim časovnikom) tamo i nazad ovamo da nam kaže je li plava ili žuta zvezda?"
Odgovor ne zahteva veliku stručnost kako to misli čitalac, ali pitanje izaziva neka interesantna razmišljanja, pa sam ga ostavio da o njemu u zgodnoj prilici porazgovaram sa prof. Mrđom. Baš zbog traženja takve prilike i kasni odgovor čitaocu.
Ali pre odgovora moram reda radi, jer su u pitanju dobro poznate činjenice, dati nekoliko napomena:
- Najveća moguća brzina u svemiru iznosi 299 792 458 metara u sekundi. U fizici se ona označava slovom „c". Tom, c brzinom, kreće se svetlost u vakuumu i često tu brzinu nazivamo svetlosnom brzinom.
Marko Terencije Varon, veliki rimski naučnik koji je živeo u drugom i prvom veku stare ere, bio je prvi koji se za datiranje proteklih događaja koristio datumima pomračenja Sunca i Meseca. Nakon njega ova praksa je postala uobičajena kad god drugih podataka o datumu nekog događaja nije bilo, a spominjalo se neko pomračenje i astronomija je u tom smislu dala važan doprinos istorijskoj nauci. Ovaj metod utvrđivanja datuma dobio je naročiti značaj i snagu pouzdanog argumenta posebno nakon Njutnovog otkrića zakona opšte gravitacije kada je napravljen matematički model kretanja Meseca. Jer taj model je omogućio da se veoma precizno odrede momenti pomračenja i mesta iz kojih se ona vide za mnogo vekova unapred i unazad. Mi tako danas možemo da utvrdimo tačan datum sklapanja primirja u jednoj bitki između Liđana i Međana od pre dve i po hiljade godina jer je ono zaključeno u trenucima panike dve vojske zbog iznenadnog pomračenja Sunca. (bilo je to čuveno Talesovo pomračenje od 28.5.585. stare ere)
TESLA ili...
Kada sam bio u vojsci učili su nas da je Tesla izmislio struju. Bilo je to na jednom času za podsticanje rodoljublja. Posle je stariji vodnik koji je iskovao tu mudrost onima malo učenijima objašnjavao da je to jedini način da ljudi zapamte bar jednog našeg naučnika. Ako niste bili u vojsci ne znate kakav je prosečan nivo obrazovanja u našoj zemlji
Pogledajte dobro ovu fotografiju. Ona je dražesan spoj lepote i užasa. Imam nekoliko prijatelja među slikarima i svaki od njih je ostao zadivljen pred ovim prizorom. Svakog je opčinila maštovitost formi detalja i suptilnost valera prefinjenih boja. Na fotografiji vidimo vrhunsko umetničko delo prirode.
Ali u stvarnosti slika prikazuje zaleđeni trenutak užasa koji vlada