B92 Blog

Dana 01.12.1918. regent Aleksandar Karađorđević, probuđen kreštanjem starog pijetla, obrisao je krmelje sa očiju i protegnuvši se iz kreveta naredio ađutantu da mu spremi svečanu odoru.

Pred prestolonasljednikom je bio dan podjednako svečan i težak. Istorija će ga zabilježiti kao dan kad je prostor od Slovenije do Makedonije, prvi put, zvanično objedinjen u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Učiteljica života, deceniju kasnije, preko odgovarajućih školskih udžbenika, 06. 01. 1929. pominje kao početak šestojanuarske diktature i novo ime Kraljevina Jugoslavija. Od tada pa naovamo, detalj koji je obilježavao državno uređenje Jugoslavije mjenjan je još tri puta (FNR, SFR i SR) dok Jugoslavija nije potpuno nestala.

Tekst koji čitate ima skromnu namjeru da predoči jedan, pojedinačni i subjektivni, generacijski pogled na dešavanja iza nas, bez pretenzije da bude išta više od toga. Idemo.
Autobusom ili vozom, svejedno.

U BiH svako slavi svoje praznike, pa i državne. U RS se  obilježava godišnjica potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu. Kada je prije 13 godina potpisan većina srpskih političara u BiH, pa i šire ga je smatrala izdajom.

BiH danas nije mnogo odmakla od tog novembarskog popodneva, ma kako ga dežurni tumači  stanja predstavljali drugačijim. Strah od drugih je državotvorni obrazac. 

Ako mislite da vas neko od drugih naroda u Bosni i Hercegovini zajebava posežete za Vitalnim nacionalnim interesom.  Šta je to ?

Kad niste sigurni kako započeti razmišljanje u pisanoj formi, uobičajeno je po izboru teme posegnuti za Rječnikom stranih riječi, autora Vujaklije ili Klajića.

Podsjetiću vas da je izdanje zbog svoje kompaktnosti i čvrstoće pogodno kao priručno borbeno sredstvo u porodičnim nesuglasicama, da pridrži otkinuta vratanca neke od komponenti regala, ili recimo da pritisne herbar.
Ako ste se odlučili za njegovu osnovnu primjenu i izaberete li autora Vujakliju, pogledom pod riječ

Nesvakidašnja slika dolazi nam sa Wesser stadiona u Bremenu.

Često se znalo događati da su huligani znali maltretirati ostale navijače na tribini, no ovaj put su navijači Werdera bili ti koji su sa svoje tribine odstranili nacistički nastrojene navijače svog kluba.
Uz glasne povike 'Nazis raus!' (Nacisti van!) navijači Werdera iz Bremena skoro su linčovali pripadnike jedne neonacističke podgrupe, također navijače kluba iz Bremena tijekom utakmice s Bochumom ovog vikenda,prenosi Spiegel.
Huligane obrijanih glava specijalci su doslovce spasili u zadnji trenutak te su ih morali izvesti preko terena kako ih se ne bi dočepali bijesni navijači koji smatraju kako 'ćelavcima' i njihovim porukama nije mjesto na njihovoj tribini.

Nacionalizam je, pre svega, paranoja.

Kolektivna i pojedinačna paranoja.

Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se «izrazi», ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao  individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž

BiH ima mnogo više materijala za rat nego što ga je imala prije posljednjeg rata. Da li će ga biti ili ne, ja ne znam, ali kažem da smo jako blizu njega

Intervju koji sam dao za Magazin Start tokom ljeta. Naslov ovog bloga je redakcijski naslov intervjua.

Nakon izbora koji su nedavno zavrseni cini mi se veoma aktuelnim. 

Aleksandar Trifunović je glavni urednik medijskog projekta Buka. S njim smo razgovarali o toj zabrinjavajućoj tišini i općeprihvaćenom defetizmu, te o srpskoj politici u BiH.

Na nedavno održanom okruglom stolu povodom Dana Sarajeva u Beogradu izjavili ste kako tamošnja javnost pojma nema koliko su ljudi u našoj zemlji blizu novog rata te da se u ovom trenutku mrze možda više nego ikada. Čime argumentirate ovakvu tvrdnju?

Retorika političkih opcija koje su doslovno odnijele posljednje izbore, nisu bila obećanja o budućnosti, to su bile većinom priče o pro

Ovaj petak nije bio vrijedan ustajanja.

Vrijeme kakvo ni Trećem Reichu ne bi čovjek poželio, a kamoli jednoj suverenoj nezavisnoj nedjeljivoj jedinstvenoj demokratskoj i svašta još Bosni i Hercegovini. Bogovi kroz oblake sline, valjda zato što ne posjećujem ni crkve ni džamije. Neka plaču, pomislio sam. Manje će… Manje će… Ma znate.

Eto, ote mi se zamalo i blasfemija. A ništa nisam nacrtao. Napisao jesam štošta, ali dobro pazim da se ne izblasfemiram, da na mene ne bacaju fetve i anateme.

Znate, ja sam pisac, dakle ne kolumnista, što nema veze s vremenom. Dakle, ne književnik, što znači da ne živim od onoga što drugi napišu, ni od politike. Ni to nema veze s kišom ovog petka.

Ali, nisam bosanski pisac, što itekako ima veze s vremenom. Imam oko 300 sunčanih dana u godini, za razliku od kontinenta, onoga poslije «i» i tunela na Ivanu, koji, kažu

Da li postoji vremenski termin, neka upotrebljiva formula ili pozitivno iskustvo koje bi proces suočavanja s prošlošću, na prostoru bivše Jugoslavije, pokrenuli sa mrtve tačke?

Da li je ovaj proces potreban i uopšte moguć kada je jezik kojim oficijelne politike komuniciraju prepun nerazumijevanja, optuživanja i govora mržnje ?
Mijenjajući uloge političari tako ponekad govore kao da su žrtve , a žrtve opet često govore kao da su političari.

U ovom trenutku se suočavanjem sa prošlošću bave, sa većim ili manjim uspjehom, tek poneka nevladina organizacija ili udruženja koje čine same žrtve.
Ne postoje jasne nacionalne incijative u državama nastalim raspadom Jugoslavije koje bi ovaj proces izdigle na nivo državnog projekta, neophodnog da bi se naša društva suočila sa svim jasno utvrđenim činjenicama iz proteklih ratova. Nemamo problem da saznamo što više o zločinima koji su činjeni „ nama“ od „ drugih“, ali on nasta kada treba da pričamo o zločinima koje smo nad „drugim“ činili mi.

Šta je ovo, neka propaganda, zapadna....?

"Ruska operacija u Južnoj Osetiji veoma se razlikovala od operacije SAD-a i NATO-a protiv Srbije 1999. godine, ocijenio je ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov u članku za američkom listu „Wall Street Journal“. Prema njegovim riječima, kada su inicijatori kampanje bombardiranja "završili s vojnim ciljevima, ona se pretvorila u nanošenje udara po mostovima, televizijskim tornjevima, putničkim vozovima i civilnim objektima", uključujući i direktan pogodak u zgradu kineske ambasade u Beogradu.
Što se tiče Rusije, rekao je Lavrov, ona je "primijenila silu u punom skladu s međunarodnim pravom, svojim pravom na odbranu i obavezama koje proističu iz sporazuma koji se odnose na konflikt u Južnoj Osetiji". "Rusija nije mogla da dozvoli da njeni mirovnjaci mirno gledaju kako se pred njihovim očima čine akti genocida, kao što se to desilo u bosanskom gradu Srebrenica 1995. g

Da bi nacionalno buđenje 90-ih dobilo svoj potpuni zamah, nacionalne partije u BiH su nužno trebale pakt sa religijama.U ostvarenju tog nauma, mučio ih je  jedan,veliki i naizgled neriješivi, problem – većina stanovništva je godinama u velikom luku zaobilazila bogomolje.

Borbeni i veoma agresivni ateizam, kome je pripadala i nova nacionalna politička elita, držao je sveštenstvo po strani javnih i političkih zbivanja u zemlji.

Bogomolje su zjapile prazne ili su se vjernici u njima mogli izbrojati na prste.

Nacionalni lideri, većinom bivši funkcioneri Komunističke partije, bojažljivo su pružili ruku pomirenja liderima vjerskih zajednica koji su sa velikim oduševljenjem i bez uslovljavanja, ispruženu ruku i prihvatile. Ovo je ključni momenat za tumačenje položaja religija u BiH a sve ono što slijedi nakon toga je bezrezervna  ljubav.

Političari i generali su tokom rata, na svaki događaj koji je snimala televizija, vodili sa sobom i sveštenike. Kao svojevrsnu poruku vje

Smeta mi akustika u sali koja dodatno pojačava šuškanje kesica čipsa i štapića, grickanje kokica, otvaranje bundevinih i suncokretovih košpica i sličnih oralnih zanimacija. Iako imam problem sa objedovanjem pred filmskim platnom, zbog čega sve ređe idem u bioskop/kino, nemam problem da na filmu gledam kako se konzumira i priprema hrana.

Kada pomislim na film i hranu. pored kokica, prvo što mi pada na pamet je Vlak u snijegu. Pokojni Mate Relja je režiser ovog dječijeg ostvarenja urađenog po istoimenom romanu Mate Lovreka. I danas imam više štampanih izdanja ove knjige dobijenih od drugara za rođendan.

U ovom filmu, koji prije svega promoviše udruženi rad i zajedništvo