...i tako ćemo o ovoj temi pričati u Dubrovniku, Budvi,Korčuli, Puli, Budimpešti, Vašingtonu....Gvatemali, Johanesburgu...- često sam čuo ovakve rečenice na seminarima, okruglim stolovima, tribinama.
Pričati o ljudskim pravima, putevima pomirenja, toleranciji, nacizmu po preskupim hotelima predstavlja vrhunski bezobrazluk. Hoteli po mjestima u Bosni gdje su ljudska prava godinama kršena uglavnom zvrlje prazni. Misionari ljudskosti ih nikada nisu ni vidjeli.
A o tim mjestima često pišu knjige i u knjigama. Domovi kulture po provincijama,
Ako na internet stranici You Tube, koju čine kratki video materijali iz cijelog svijeta, ukucate pojam - „ U Banjaluci“ , medju prvima pojaviće se video „Tuča na ulazu Elektro škole“ .
U njemu dva učenika na školskom odmoru tuku trećeg, nogama i rukama, dok ostali drugari bezbrižno jedu svoje kifle.
Stranicu You Tube u Februaru 2005 godine su sa 3000 dolara kapitala u Americi osnovala dvojica mladih ljudi, tek nešto starijih od naših mladih sugrađana.
Ubrzo stranica je postala jedna od popularnijih na planeti.
Prošle godine ovu web stranicu
Prije nekoliko godina bio sam u Kijevu iz čije okoline je za 2.og rata moja baka Ljubica, ruskinja, protjerana sa familijom u njemačke logore.
Bakino selo je sravnjeno sa zemljom i nikad više nije vidjela Ukrajinu i svoj zavičaj.
U logoru je upoznala i mog dedu Mihajla, Ličanina iz okoline Plitvica.
Ako izuzmemo ratove, izbori su najčešći istorijski događaj u životu prosječnog Srbina. Samim tim i predizborni karneval...
Rasklimatane montažne bine se izvlače iz prašnjavih, nekadašnjih domova kulture da bi postavljene po trgovima ovo malo gradova i sela dočekali govornike.
Svaki od govornika na svoj način pokušava ubijediti birača da je upravo on taj koji nas vodi u bolje sutra.
Svoje govore kite komičnim pašnjačkim metaforama ili pak patetičnim prikazima urbanih pejzaža koje će mijenjati, ne znajući najčešće ni kako sada izgledaju.
Govori
Moja sestra Aleksandra ima dvojicu sjajnih sinova.
Stariji se zove Đorđe,
a ime je dobio po mačku koga smo mnogo voljeli.
Mlađi Mihajlo ime je dobio po dedi, ljudini, ličaninu, ocu naše majke Ljudmile. Obožavam obojicu i teško mi je povjerovati koliko su moji sestrići već porasli.
Nego ovo želim da vam ispričam.
Godinama unazad mlade ove zemlje svakodnevno zaskaču razni smutljivci skriveni u dubokoj, toploj pozadini nekad političkih, drugi put ratnih frontova, te prosto i neometano produžuju tragediju odrastanja i sazrijevanja jedne, to već slobodno možemo reći, zauvijek izgubljene generacije. Razni Bobani, Radovani, Alije, te njihovi sadašnji nasljednici nisu im ponudli ništa do praznih priča i punih cijevi za neke nove obračune u kojima bi oni opet uživali onanišući tuđim životima
Davno, gotovo da se ne mogu sjetiti godine, moj otac me poveo sa svojom firmom na ekskurziju u Drvar.
Važna napomena je - stari radio kao policijski inspektor - cijeli autobus je bio pun policije.
Šofer, ohraben sastavom tima u autobusu, nije poštovao ograničenja te je put prolazio brzo i uzbudljivo. Posebno uzbudljivo, na momente strašno uzbudljivo – na momente samo strašno. .
Improvizovani desant na Drvar je bio razlog našeg putovanja. Bila je to odlična prilika da se u svom sjaju pokaže tadašnje stanje jugoslovenskih RV i PVO jedinica.
Bivši partizani
Krajem prošle godine, u predbožićnom periodu, bio sam u Oslu.
Grad je bio okićen i veseo, ljudi nasmijani kako to već biva u pretprazničnom raspoloženju...
Djed Mraz je na brdašcu snjega na glavnoj ulici upregao živog irvasa na kom su se prolaznici ispucavali blicevima foto aparata.
Direktori i menadžeri firmi u te dana izvode svoje radnike na večeru povodom Božića koji dolazi. Moji prijatelji su me pozvali u prostran i prepun restoran. Dok sam jeo nekog manje srećnog irvasa, od onog koji je pozirao u glavnoj ulici, objašnjavali su mi da su ove večeri svi jednaki,