Uživajte u novom blogu moga gosta - docsumann-a!
Ako je Keruak umjeo da ljudima otkrije neonsku dugu u barici ulja, onda je Danijel Žeželj u tu istu baricu umočio tešku metalnu šipku i njome iscrtao jedan jedinstven, mračan i ujedno divan svijet.
I nekako mi se čini da ga je, kao obris leša prilikom uviđaja, crtao direktno na mjestu radnje - na tvrdom gradskom asfaltu...
Ne, nisam bila u Norveškoj.
Bila sam na Zlatiboru. I u Višegradu.
Tamo mi je bilo kao u Norveškoj:)
Upoznajte Magdu Janjić.
Tviterašicu. Pesnikinju. Novinarku.
Tim redom sam išla ja i nabasala na blog.
Pa se zagrcnula.
Zamisli, živiš u mraku, zamisli nagađaš put do kuće, a posle naučiš. Jedna prodavnica, jedna škola, vrtić, kafić. Sve po jedno. I svi su jedno. Doslovno. Zamisli, vraćaš se pijan kući, i svi to vide, pa si posle toga odmah u drugom stanju, i jebeš se sa komšijom, a možda i sa onim drugim, možda si narkomanka i majka ti je kriva. Da, zamisli da živiš u tom industrijskom naselju u kom živi 2000 ljudi, i zamišljaš da je to Detroit, ali nije. Nego je Besni Fok. I pripada Beogradu, Paliluli i tu nema ništa. NIŠTA.
Tačno se sećam muke kad sam izašla iz bioskopa posle filma Kids, davne 1996. Nisam imala decu, nisam bila ni tinejdžerka, a ipak me udario u glavu i ošamutio. Moji prijatelji su drogirane, izgubljene, nevoljene, promiskuitetne 12-godišnjake komentarisali sa: Ma, pusti male Amerikance, ovo je namerno preterivanje, umetničarenje radi šoka... malo je ovakve dece! Na nekom potpuno iracionalnom nivou osećala sam da to nema veze ni sa Amerikom, ni sa Srbijom, ni sa umirućim 20. vekom nego sa stavom prema životu. A on mi je bio blizak.
Za neke od nas svet nikad neće biti udobno i sigurno mesto.
- Sledeće godine sam punoletna.
- Kako kad si sledeće godine tek treća godina gimnazije?
- Mama, vreme se ne računa školskim nego kalendarskim godinama.
- Moje se računa:P
Ovo je prilog koji su za Srpsku naučnu televiziju uradili učenici moje škole, u okviru akcije - Đačke vizije naučne televizije.To je plemenita ideja osnivanja dopisničke redakcije u svakoj srednjoj školi u Srbiji. Oni vas obuče i upute u osnove snimateljsko-novinarskog posla, lobiraju da se dokopate minimuma tehnike, pomognu vam da montirate priloge i onda to emituju u okviru svog programa, koji je po koncepciji potpuno različit od ostalih komercijalnih kablovskih televizija. Bave se naukom, kulturom, obrazovanjem i ostalim neprofitnim tricama i kučinama:) Ekipa koja stvara program za ovu televiziju je izuzetno mlada, obično studenti, postdiplomci, nadareni pojedinci, a predvodi ih čovek nepresušne energije i ideja - Živojin Žika Petrović.
Najlepša stvar u školi su đaci.
Bivši đaci.
Isti oni koji su vas dovodili do ludila i na ivicu suza dok ste im predavali.
Slično kao sa svim velikim ljubavima:)
Onda sve ostalo.
Kako sam čula za Uroša Petrovića? Tako što je bio gost kod moje FB drugarice Tijane, bibliotekarke u osnovnoj školi u Aranđelovcu. Postavila mi je jednu njegovu zagonetnu priču (Misterije Ginkove ulice) i povukla me da malo proguglam podatke o piscu.
Misterija stare umetničke slike
Istražujući jedan od mračnih tavana Ginkove ulice, Marta (devojčica sa zelenom kosom) je pronašla staru umetničku sliku. Na njoj je bio portret nage devojke, naslikan od pojasa naviše. Iako je portret bio veoma detaljan, na slici nije
Opšte je poznata činjenica da svetom, iz senke, ne vladaju masoni, rozenkrojceri i narko bosovi nego bibliotekari. Kako niste znali? Pa da, loš nam je PR. Ni direktor moje škole ne zna da sam ja najbitnija osoba u školi, a to nam na svakom seminaru kažu. I ja im verujem! Zato ću da vam, u sitna crevca, prepričam kako je izgledala Smotra stvaralaštva školskih bibliotekara u organizaciji Društva školskih bibliotekara Srbije.
(ko izdrži do kraja bloga, vodim ga na Sajam knjiga i kupujem ušećerenu jabuku!)