Ove godine, udarne javne manifestacije onoga što neki nazivaju „Prvom" i „Drugom" Srbijom deli samo nedelju dana razlike. Da li to znači da su se konačno približile jedna drugoj? Fraza o ideološkoj, kulturološkoj, vrednosnoj i kakvoj-sve-ne podeli na dve Srbije je već uveliko izlizana, ali izgleda da je jednako aktuelna. Mada mi se isprva nije tako činilo.
Zaista sam se obradovao kada sam čuo da desničarke organizacije Dveri i Srpska mreža kao odgovor na organizovanje Povorke ponosa pozivaju na uzdržavanje od fizičkog, pa i verbalnog nasilja. Za razliku od destruktivnog i ofanzivnog načina suočavanja sa neistomišljenicima, kako je to bilo 2001. godine, ove organizacije su ponudile drugačiji i odgovoran model nastupa u javnosti - odlučili su da se ne bave pukom negacijom ideja neistomišljenika, već da nastupe sa pozitivnom promocijom sopstvenog svetonazora. Pomislih, eto naznaka rađanja slobodne države: da niko nikom ne psuje mater, ne poziva na linč, na progon, na smrt, na zatiranje semena i plemena... Nego različite društvene grupe sprovode svoje političke agende i organizuju podršku društva za ostvrivanje ideala u koje veruju. Jedni organizuju Porodičnu šetnju, drugi Povorku ponosa, treći štrajkove solidarnosti itd. Čak sam mislio da se pojavim na toj Porodičnoj šetnji, da podržim ovakav pristojan način zastupanja stavova, bez ulaženja u rasprave na relaciji tradicija-progres, porodica-pojedinac, nacionalno-mundijalno, sveto-profano... Izgradnja političke kulture pre svega znači izgradnju odgovarajuće forme političkog i društvenog delovanja, gde se spor svodi na sučeljavanje mišljenja, a ne psovki i kamenica.
Međutim, onda sam video saopštenje i izjave organizatora u kojima se navodi da nije poželjan dolazak pripadnika LGBT populacije, jer se to smatra provokacijom... Ali šta bi onda značio moj odlazak tamo?