2014-11-25 11:46:20
Društvo| Film| Ljudska prava

"Put ka gore"

Srecko Sekeljic RSS / 25.11.2014. u 12:46

Tokom dugog razgovora sa Saidom, azilantom iz Sirije koji živi u okolini Beograda, u meni su počela da naviru sećanja iz školskih dana.

Tada, sredinom devedesetih, u moje odeljenje u osnovnoj, a kasnije i u srednjoj školi u Beogradu, došlo je nekoliko novih đaka. Bila su to deca koja su sa porodicama izbegla iz Hrvatske i BiH. Setio sam se i prijatelja odavde koji su par godina kasnije, na prvoj godini fakulteta, pod zvukovima sirena za uzbunu odlučili da migriraju ka zapadu, u Evropsku uniju. Pomislio sam kako između naših porodica koje su bežale od ratova na Balkanu i migranata koji danas beže od ratova na Bliskom Istoku i u Africi, ima mnogo toga sličnog. Na prvom mestu, svi mi želimo šansu da vodimo bezbedan život, bez metaka, bombi i paljevina. Želimo da sa sebe skinemo oznaku neprijatelja, želimo da se uklopimo u društvo u kojem nećemo biti meta nasilja i progona.

Međutim, razgovor nas je ubrzo vratio u današnje vreme, u Srbiju. Naglo sam se podsetio koliko smo Said i ja zapravo različiti: ja sam kod svoje kuće, a on ima privremeni azil. Ja se danas slobodno šetam svojim gradom, a on se krije od protesta koje moji sugrađani organizuju protiv migranata.

 

Od svih tradicionalnih medija koji su nekada bili slobodni, pa čak i opozicioni, preživelo je svega par uporišta nesputane pisane reči. Tu se, na razmeđu između tradicionalnog i novog medija, nekako zatekao i ovaj naš Blog B92. Iznenađeni? Iako kuća B92 odavno više ne može da se pohvali da je bastion medijskih sloboda, ostala je ova okućnica u kojoj autori mogu da objave šta god požele, bez prethodnog odobrenja uredništva ili "menadžmenta".

Listovi poput Danasa, nedeljnika Vreme i Vranjskih još uvek nekako odolevaju naletima "cenzure tržišta" i "dobronamernih sugestija" iz Nemanjine 11. A koliko dugo će izdržati ne zavisi toliko od nas čitalaca koliko od moćnih oglašivača čiji krupni poslovni interesi idu ruku pod ruku sa političkom agendom najmoćnijeg među nama.

Sloboda one javne reči koja nije u saglasju sa politikom stranke na vlasti, pre svega se preselila na nezavisne internet portale i self-hosted blogove. Na njih je nemoguće uticati "soft power" metodama jer ne primaju političke naloge i nemaju velike troškove održavanja skupe emisione opreme ili štampanja tona i tona papirnih izdanja. Zbog toga se pribeglo čvršćim metodama u nameri da se i njima stavi čizma za vrat -- kao što su hakerski napadi u slučaju Peščanika i CINS-a, pretnje iscrpljujućim tužbama kojima su bili izloženi Autonomija.info i autori Psihopatologoije, ili besomučna maltretiranja različitih inspekcija kojima su iznurivane Južne vesti.

 

Današnji dan mi je bio isplaniran bar dva meseca unapred: trebalo je da moderiram jednu panel diskusiju na konferenciji posvećenoj ljudskim pravima LGBT osoba. Na ovaj događaj, u organizaciji Labrisa, u Beograd je došlo stotinu aktivista, aktivistkinja i progresivnih političarki i političara iz raznih krajeva Evrope. Bilo mi je drago što ljudi sa kojima sam razgovarao nisu štedeli lepe reči za dobrodošlicu u našem gradu.

Međutim, kada sam jutros stigao u konferencijsku salu, zatekla me je stravična vest: onaj gost iz Nemačke, koji je juče hvalio gostoljubivost Beograđana, nalazi se u kritičnom stanju nakon teške operacije. Sinoć mu je grupa nasilnika razbila glavu u centru Beograda, uz povike: "Nećemo strance ovde".

QoZSBof.jpg 

 
2014-06-11 10:33:13
Društvo| IT| Politika

Ko seje strah, žanje bes

Srecko Sekeljic RSS / 11.06.2014. u 11:33

Jučerašnja diskusija BlogOpena o cenzuri na internetu izbacila je na površinu i više nego što su neki od nas očekivali. Saznali smo da u Srbiji ni tribine više nisu dosadne već -- opasne, te da ih čak treba sabotirati.

Možda po prvi put, videli smo tzv. SNS-botove van kompjuterskih ekrana: materijalizovali su se pred nama u 3D tehnici kao ljudi od krvi i mesa (ili, u najmanju ruku, kao vrlo antropomorfni).

Međutim, najbitnija stvar koju smo uočili u vezi sa cenzurom u Srbiji je jedno zajedničko osećanje koje danas povezuje hiljade ljudi logovane na domaći internet... I to nije osećanje straha, kako se možda ponadao po neki čitalac ovde, već osećanje duboke rezigniranosti, koje u ljudima već odavno ključa i čeka pravo vreme da se izrazi.

tribina-blgopen-cenzura.jpg 

Prvi put mi se desilo da od publike ne mogu da se probijem do mesta za paneliste

Šta se zapravo desilo... 

 

Proteklih nedelja hiljade ljudi je prošlo kroz lični pakao kada im je prirodna katastrofa potopila kuće i u naletima bujica odnela najvredniju imovinu, a njihove porodice izbacila u prihvatne centre širom Srbije. Žrtve u ovim kolektivnim centrima ostale su bez odeće, obuće, osnovnih higijenskih sredstava, pa i hrane i čiste vode. Povrh svega, ovi ljudi ostali su bez osnovnog osećanja sigurnosti. I to je prva snažna trauma koju su tih dana doživeli.

Rad mnogih volontera i volonterki je žrtvama poplava omogućavao da prežive dok se ne stvore uslovi da se vrate u mulj i vlagu svojih kuća i okućnica. Jedni su kuvali hranu, drugi su prikupljali i donosili suvu presvlaku, dok su treći pružali profesionalnu psihološku podršku kako bi žrtve, dok su najranljivije, skupile snagu da prebrode posledice koje je potop ostavio u njihovim životima.

A onda je ove ljude zadesila druga vrsta katastrofe -- za koju nije odgovorna priroda, već funkcioneri Grada Beograda. Gradska vlast je sasvim iznenadno i prisilno izmestila žrtve poplava iz prihvatnog centra u hotelu "Slavija" u devastirane, neuslovne i zarazne barake u Krnjači. Kada su ih potrpali u autobuse, niko od ugroženih nije znao gde ih voze, šta ih tamo čeka, niti zašto ih premeštaju tako grubo kao da su vreće peska, a ne ljudi. To je druga velika trauma koju su tih dana doživeli.

Barake-u-Krnjaci.png (Kolektivni centar za žrtve poplava u Krnjači)

 

U nastavku pročitate post sa bloga Dragana Todorovića, koji je bez obrazloženja UKLONJEN sa sajta poznatog dnevnog lista "Blic"... Pa prosudite sami šta je to navelo "Blic" da se samocenzuriše. Autor uklonjenog teksta je prof. dr Novica Milić 

 heroj-vucic-poplave.jpg

(Ilustracija: Screenshot teksta portala "Telegraf")

 

Ja, AV, podnosim ostavku!

Podnosim je jer sam se ispavao i u ovo malo lucidnih trenutaka shvatio sam svoju nezamenljivu odgovornost za stanje u državi na čijem sam čelu.

 

Gradonačelnik Beograda, Siniša Mali, pozvao je Obrenovčane da ne napuštaju svoje domove, u trenutku kada je nabujala reka već probila nasip i hitala da potopi hiljade kuća.

U maniru nedavnih cenzura, ova tragična instrukcija gradonačelnika Malog naknadno je uklonjena sa sajta Grada Beograda. Međutim, i pored pokušaja zataškivanja, njegov apel je ostao dostupan u keš memoriji pretraživača, kao i drugde na internetu

Screen-Shot-2014-05-19-at-6.43.56-PM.png 

Screenshot: Uklonjena vest sa sajta Grada Beograda

Građane beogradske opštine Obrenovac je stravičan talas poplave zatekao upravo tamo gde im je gradonačelnik rekao da ostanu -- u njihovim domovima. Za sada je pronađeno 13 tela ljudi čiji su životi izgubljeni u vodenoj stihiji, a sluti se se da je broj žrtava znatno veći. Preko dve hiljade ljudi još uvek čeka evakuaciju. 

Međutim, mediji nisu preneli da su građani veče pred instrukciju gradonačelnika Malog, pokušali da alarmiraju institucije i sugrađane da je reka probila nasip. Ali, sirene za uzbunu su se oglasile tek kada je sve bilo prekasno...

 

U nedelju uveče sam napustio svoj stan i otišao kod roditelja na večeru, dok je Lili ostala sama u krevetu. Za sobom sam zatvorio vrata. Nešto posle ponoći, moja majka dobija poziv na mobilni telefon od Lili, koja je sva uspaničena.

Kaže, upravo su je probudili policajci u spavaćoj sobi, ispitivali su je ko je, odakle je, kada je prvi put došla u Srbiju... Pitali su je i da li je njen "muž" takođe novinar (mada joj nisam muž, ali jesam zajedno sa njom osnivač portala "Balkanist"). Morala je da ustane iz kreveta da bi potražila svoja dokumenta i morala je da se oblači pred dvojicom uniformisanih muškaraca. Rekli su samo da su ušli jer su bila otvorena vrata.

To je za mene bio prvi šok, na početku jedne vrlo duge nedelje.

Dok sam stigao nazad u stan, nezvani posetioci su već otišli, a Lili je već tvitovala o ovom uznemirujućem iskustvu.

Screen-Shot-2014-01-23-at-8.41.52-AM.png 

 

Slušali smo mnogo o tome da je neki čuveni bivši kancelar Alfred Guzenbauer uslišio molbu države Srbije da joj bude savetnik i promoter u inostranstvu. Ali pojavio se samo jedan tekst koji objašnjava ko je taj naš novi nadničar i šta o njemu misle van granica naših novinskih tiraža.

232132_m3msw561h315q80v19122_xio-fcmsimage-20100504202742-006008-4be0671eb17f8.302976254_1001.jpg?version=1284746658  

Evo par istina koje možda niste čuli o Guzenbaueru, a koje biste kao poreski obveznik ipak želeli da znate...

 
2013-08-28 15:43:00
Gost autor| Mediji| Satira

Kako pisati o Balkanu?

Srecko Sekeljic RSS / 28.08.2013. u 16:43

Uputstvo novinarima sa Zapada o tome kako da pišu o Balkanu -- gošća Bloga B92, Lily Lynch, glavna urednica magazina Balkanist

rsz_peaks_of_the_balkans.jpg 

Photo credit: thepeaksofthebalkans.com 

Počnite sa nekim dramatičnim, nejasno opasnim prizorom. Na primer, tamo gde “okomite litice strmoglavo hitaju direktno u more”, gde zjape “vampirske čeljusti krečnjačkih vrhova”, ili gde je “lepota nadahnuta opasnošću”. Čak i u ovoj eri evro-atlanskih integracija, opisi Balkana bi još uvek trebalo da zadrže utisak teške slutnje, ili još bolje, zla. Planine regiona su “proklete”. Predeo izgleda kao da je “njegovu površinu bog izrovao sopstvenim noktima”. Njegova topografija izgleda kao “đavolja rabota”. Ili:

Biblijska dolina suvih kostiju, možete zamisliti, leži negde između Knina i Obrovca”.

Obavezno postavite sebe, novinara sa Zapada, u sam centar priče.

 

Srecko Sekeljic

Srecko Sekeljic
Datum rоđenja:  - Pol:  - Član od:  06.08.2007 VIP izbora:  70 RSS RSS Feed Saznajte više o autoru

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana