Sad cu druze moj da ti ispricam jednu koju nikom nisam...
Bila je jedna...pa recimo zena...prelepa zena
Upoznali smo se jednog avgusta,ne mogu ti reci gde
Bila je u uskoj plavoj suknjici i zutoj bluzici...i bas je bila,ono,seksi
Ali bash
Uputila mi je samo dva pogleda,i to je bilo dosta
Prisao sam i rekao da se zovem Goran
I ona
Ubio sam coveka. Hladnokrvno. Nozem. Ubio sam ga jer je on bio Zeleni, a ja sam bio Crveni…ili obrnuto bese…nije ni vazno. Gledao me je u oci i molio me da to ne cinim, ali nisam se obazirao. Zeleo sam da umre polako, da se muci…pustio sam mu krv i cekao da istece…
Ubio sam coveka, bio mi je prvi komsija. Odrasli smo u istoj ulici, samo je on
Ima noci kad sam sam. Kad nema nikoga osim mojih misli da mi pravi drustvo. A one su gadan sagovornik. Ostar i bez dlake na jeziku. Kad pricam sa svojim mislima, uvek se uzasavam sebe, onoga sto nisam a jesam, onoga sto zelim a ne zelim. Ponekad pokusam da prevarim te misli…ali dzabe. One znaju sve, one kazu sve…one misle…
Znam, konfuzno
Dragi moj citaoce…ti sad ocekujes od mene neku lepu pricu, znam. Ali nje nema. Prosto, mogao sam sad da pisem o cemu sam hteo, inspiracije mi nikada ne fali…ali resih da se obratim tebi. Tebi zbog kog svaka moja rec i postoji. Kome bih ja pisao da tebe nema? Sebi? Lazno skromni ljudi pricaju te price…svako zeli publiku, svako zeli pohvalu, svako zeli aplauz. I kritiku, zasto
Kad sam bio na Galapagosu, upoznao sam jednu kornjacu. Pricala mi je kako joj je tezak zivot, kako je bogata, ali joj ne vredi. Jer stalno na ledjima nosi svoj imetak, stalno nesto stedi. Sto ga vise ima, teret je sve tezi. Rek’o sam joj da je glupa…
Kad sam bio u Argentini, sreo sam jednog pingvina. Zalio mi se da mu nije lako. Vodi sportski zivot, a nije obucen
Jedna davna zurka, gomila alkohola i nedozreli klinci. I dim. Prvi put upoznat, prvi put uvucen…ljubav na prvi pogled. Ljubav koja se delila u krug. I posle toga…zaborav. Onaj tako mocan, tako realan…tako…tako zarazan…
Dosla je zatim druga zurka, treca…deseta. Ljudi su postajali manje bitni, a taj divni dim sve vazniji. Idealna veza. Onda sam prestao da iscekujem,
Požutela stranica mog dnevnika...nekada davno ispisane reči. Sada tako smešne, sada tako nestvarne. Pitam se prosto da li sam to zaista bio ja. Da li je moguće da sam bio toliko mlad, toliko naivan, toliko neiskusan? O čemu li sam razmišljao? No, drago mi je. Čitajući te nevine reči, shvatam koliko sam odrastao, koliko sazreo...a
Voleo sam je. Jako, najjace. Odgovorno tvrdim, retko ko je voleo tako. Voleo sam je dugih sedam godina…ma lazem, voleo sam ja nju mnogo duze…jer u pocetku nije htela ni da cuje za mene. Zainatio sam se, jer sam znao da vredi. I vredela je, svakog minuta, sata, dana, meseca…koje sam ulozio u osvajanje nje. I naravno, upornost se isplatila…uvek se isplati. Nije bilo srecnijeg od mene…
Danas je dvadeset sesti Januar…danas bi bilo osam godina nase veze. Pomesana su osecanja. Suza krene, suza se vrati. Secanja su tu, ne blede. Malo je ruznih. Volim je, lagao bih
Ko to nocas kuca na moj prozor? Ko to hoce da udje? Lakse malo, slomice se staklo. Pokazi se prvo…ko si, odakle si ? Ko te salje? Lozinku daj…
Ne otvaram ja svakome. Da to cinim, puna bi mi soba bila. Zato, tutanj. Znam da sam gad, takav sam se rodio. Zelim da budem sam...
Nekad sam pustao da udje svako ko kuca…a ne vise. Naucio sam lekciju.