Gotovo nista ne moze da vam tako efektno upropasti uzivanje u planinarenju kao par neodgovarajucih cipela. Pocev od generalne neudobnosti i nepotrebnog zamaranja, kvasenja, pregrevanja pracenog smrzavanjem, mrskih zuljeva, pa do klizanja, uboja i uganuca koje je vasa cenjena cipela trebalo da spreci.

Iako u principu na gotovo sve dnevne treking ture mozete ici u najobicnijim patikama sa malo boljim djonom, ukoliko planirate da se planinom zanimate cesce od jednom ili dvaput godisnje, a narocito da kampujete u prirodi, nije lose investirati kintu u par dobrih planinarskih cipela. Tehnologija njihove izrade je, slicno kao kod ostatka opreme, znacajno uznapredovala u poslednjih desetak godina. Opet zahvaljujuci sintetickim materijalima, pre svega goreteksu, od koga se pravi ulozak za gotovo sve ozbiljnije  planinarske cipele. Kao i kod jakni, goreteks membrana stiti stopala od spoljasnje vlage, a istovremeno omogucava luftiranje. Zbog toga su ovakve cipele primetno udobnije od klasicnih koznih planinarskih gojzerica, u cemu prednjace cipele sa tzv. XCR goreteksom (Extended Comfort Range).

Na put ka "moru" smo krenuli kasno popodne. Zadimljenu beogradsku policijsku stanicu u kojoj se čekalo na pasoš, zamenila je zaptivena Lada Niva, teško natovarena speleološkom i kamperskom opremom, gomilom hrane i četiri vesela pećinara. Zbijeni na samo 3 sedišta, za narednih desetak dana smo prevalili skoro 1500 kilometara, od kojih otprilike trećinu po retko posećivanom kamenjaru u zaledju Bokokotorskog zaliva, izmedu Grahova i Risna, tražeći jame i pećine. 

Imamo prelepu zemlju, samo je malo zatrpana djubretom. Sudeći po vestima, počela je dugo očekivna akcija čišćenja. Vi, ljudi, bolje znate od mene kako to teče. Blog je zato otvoren za vas, slobodno kačite informacije, slike, komentare, pohvale, pretnje. Ja samo mogu da kažem da sam presrećan što su gradjani nazuli čizme, navukli rukavice i latili se kesa.

Nemam sta da dodam fotografijama, uzivajte.

 Guest on the blog today: my wife, Rebecca.

I hit the summit of Denali, aka Mt. McKinley (though all climbers and most of the rest of the world outside the borders of the USA call it Denali) on June 12th, 2007. It was warmer up there than I expected; one of the warmest summit days on record actually: 0 °F (-20 C). In fact, I'd experienced much colder already on lower parts of the mountains. This was my second attempt: in 2003, I had attempted to climb Denali and failed. Thoughts of how I could have made it, how I should have made it, how I would have to try again haunted me from the time I returned to Seattle in June 2003 until the time I made my next attempt in May 2007. It's a terrible thing to have an enormous mountain lurking over your shoulder, so when the chance came to make another attempt, I took it.

There are some ways that you can tilt the balance of the type of cat you are going
to get. One way is by selecting a certain breed. It is well known, for example, the
Abyssinian's tend to be more active and emotional while Persians are more often
quiet stoics. If you close your eyes at a cat show, you can hear where the "Abys"
are by the commotion they are making, and you can tell by the acoustic void where
the Persians are located.

Izveštaj od Albicile, koji je okačio na mom poslednjem blogu, a u kome citira gospodina Srboljuba Pešića, autora filma Tužna Morava: 

"Očišćeno je samo po 200 metara uzvodno i nizvodno od mostova, ono što se vidi s puteva; a da se ne skuplja više, posečeno je i drveće u čijem se granju najviše zadržavalo. Sve ostalo je ostalo isto:

"Priča koja kruži u medijima je uglavnom tačna. Veslali smo punih 8 sati od sela Zlatokop do Vladičinog Hana. U gornjem toku, Morava je sjajna za rafting, čak bolja i dinamičnija od Drine. Sa ekološke strane, situacija je krajnje kritična i praktično očajna. Na snimku je možda prikazano oko 20% od ukupne štete. Zaista ne shvatam naš nemar. Volonteri koji su učestvovali u akciji čišćenja, tačno znaju o čemu govorim. Problem je ne samo ono što se vidi, već i ispod peska. Tone i tone đubreta se nalazi ispod obala Morave. Užas.. uništiti reku koja je od životnog značaja za celu Srbiju, je potpuno idiotski. Verujte mi da se posle svega osećam jako tužno i umorno.

Evo nekih fotografija koje sam odavno spremao da okačim. Ne verujem da će svima biti zanimljive, sigurno ne kao meni, nešto kao kad pokazuješ svoj porodični album gostu. Ali svejedno, tu su "for the record", što se kaže. Znači, ako me neko pita, šta si ti, sine, radio u USA svih ovih godina, evo, to vam je to :-).



Tipična priča. Bil je osnovao firmu, i

Obicno to ide ovako. Odlucite neki vikend, umesto da sa drugarima cepate pivkana ispred dragstora, zapalite na obliznje brdo i tamo provedete dan ili dva u lamzanju po padinama i proplancima. Eventualno da prespavate na livadi, u satoru ili bez njega i da se posle avanture vratite kuci srecni i ispunjeni, sa onim ludackim sjajem u ocima zbog kojeg niko u autobusu Gradskog saobracajnog ne sme izravno da vas pogleda.

U 90% slucajeva ce vam