Svima se dešavaju .... Nekada su lepe,nekada manje lepe,nekada su čak i užasne.... Nekada su nestvarne,nekada očekivane,nekad bolje,nekad gore nego što smo mislili da će biti.... Svima se dešavaju u životu....
Mene lično promene plaše... Ne toliko - što će se desiti,nego kako ću ih ja podneti... Hoće li i mene promeniti (bilo u negativnom ili pozitivnom smislu) ? Da li će,posle tih promena koje se dese moja ličnost ostati dosledna sebi ili ću poleteti do nekih visina - sa kojih ću strmoglavo pasti,ako nemam realnu osnovu kraj sebe (majku,oca,brata,prijatelje)....
U mraku polupraznog bioskopa njih dve su nešto šaputale.Ćutala je,čekajući da se još jedan srceparajući film završi.Svetla su se palila,Marina i Nataša su i dalje pričale.Ana ih je pogledala odmahujući glavom.Bez reči su krenule iz bioskopa,smeuljići se.Rastale su se sa Marinom.Ka Terazijskom prolazu stajao je kordon policije.Ana nije ni slutila da će Nataša tako da reaguje.
"Pička ti materina.Pederu!!!Hajde skini taj šlem ako smeš" ,vikala je prilazeći jednom policajcu.
"Idemo kući" - Ana je govorila
"Neću da idem dok ove pičke ne izezam",vikala
Večeras sam bila jako jako ponosna na NJEGA.... NJEGA kojeg sam ja ostavila... Koji mi nikad to nije uzeo za zlo,jer je shvatio da to što mi se samo sviđa nije dovoljno da nas dvoje imamo i nešto više.... On zaslužuje bolju devojku,ženu.... Neku koja će ga stvarno voleti - iskreno i potpuno - baš kao što i on ume da voli....
Gledajući ga - na trenutak samo sam pomislila - možda sam pogrešila.... Možda da sam bila pametnija sada bi imala sve.... Al,ne bi bila potpuna,ne bi ja bila ja,ne bi bila sasvim srećna.... Neki ljudi jednostavno ne mogu da polovično žive,da lažu
ali,imamo zajedničke poznanike..... Sa jednim njenim prijateljem sam imala platonsku vezu..... Najjbolju i najjlepšu - ikad.... Toliko dobru,da mi je - posle svega ostao jako lepo sećanje i jedna od retkih osoba sa kojom mogu biti u kontaktu - a da sam ikako emotivno bila vezana za njega.....
Nekako sam sa njenim pesmama ovih dana bila okružena.... Slušala ih po stotine puta i bila srećna zbog njene sreće i ljubavi.... Njenog osmeha.... Ni slutila nisam da je u problemu,da je to tako - kako jeste,jer mi se i sada čini neverovatno.... Sećam se njihovih pogleda,držanja za
Preuzeto sa sajta www.vecernji.hr
link http://www.vecernji.hr/lifestyle/in-memoriam-klaus-kinski-clanak-35975
Klaus Kinski: 18.10.1926. – 23.11.1991.
In memoriam: Klaus Kinski Klaus Kinski je bio jedan od najboljih glumaca svog vremena, no mnogi ga neće pamtiti po njegovim filmskim ulogama već po njegovim izljevima bijesa koje su svako malo zabilježile kamere.
Protekla nedelja mi je prošla kao 100 godina.... Tako je valjda trebalo da bude.... Ponešto nisam ni primećivala.... Ponešto - što i jesam primetila - nisam registrovala.... Ni jedan jedini dan nisam ostajala sama kod kuće - ni da ne izađem iz stana - do danas....
Neću o tome kako sam - jer ne znam.... Ne znam kako sam.... Živim,radim po kući ponešto,odem da završim neke stvari koje i moraju i ne moraju da se završe i trudim se da ne razmišljam.... A razmišljam.... Neke odluke sam donela - ali dok ne budem sasvim sigurna šta ću i kako ću - ne želim da pričam o tome....
Nego,manimo
Znaš .... I jednog dana - znam - bićemo svi opet zajedno....
Ja verujem u to .... Ma koliko delovalo nemoguće - ja verujem u to....
Ljubim te i volim i nikad to niko neće promeniti.... Nikada niko !!!
Mislila sam da pišem o drugoj temi.... Ali - pored majke,oca,brata i bitnih ljudi - ON je meni najjvažniji.... Važniji mi od svih drugih tema....
al mi ne ide....
Dve glave više mogu da shvate i da sagledaju stvari iz drugih uglova - pogotovo ako je jedna realna,emotivno ili bilo kako drugačije nepristrasna.... Vi ćete sada biti moja druga,treća itd glava i pomoći ćete mi da shvatim - ili se bar potruditi da iznesete svoje mišljenje....
Vaspitavana sam da je ljubav najjvažnija i da je pored poverenja i požrtvovanja,vernosti,kao i apsolutne slobode ličnosti (i ako je u vezi ili braku sa drugom osobom) , mogućnosti da se radi i zaradi,da se doprinese kućnom budžetu,ali i ostavi dovoljno novca za sebe i ne
tuga i nesreća ne idu samostalno..... Uvek idu ili u paru sa drugom tugom ili nesrećom,ili pojedinačno - naizmenično.....
Govorim sama sebi da ostavim otvoreno srce - da mu ne zatvorim sasvim vrata..... Da ne prestanem da ga volim - bar neko vreme dok ne shvatim šta je istina i šta se to dešava..... Glava to govori,a srce ga mrzi.... Mrzi ga - jer mu je bilo verno.... Kome?Čemu?Zašto?
Jebe mi se što nisam dobila vozačku ... Nije dobilo mnogo ljudi.... Ni prošli,ni ovaj put....
Ali,to što je oženjen i ima sina - ne mogu da oprostim.... Osećam se kao