Nisam ih jela godinama. Bez nekog naročitog razloga, eto tako, zaboravila sam. Negde u svesti, daleko, ostao mi je ukus, možda slika toga kakav bi trebao da bude. Onaj sočni slad koji nema ni jedno drugo voće, prvi utisak kad zagrizeš i uživanje se razlije u ustima, čudna zrnca u mesu ploda koja krckaju pod zubima kao sitne kostice i peteljka i seme koji jedva da ostanu na kraju kao trag da je nešto postojalo. Zagrizla sam. Ukus je bio taj, samo malo bolji, jer je stvaran. Zaboravila sam onaj osećaj između donje i gornje vilice, negde u zglobu, sladak sok što curi niz bradu i sve
Moja soba za čitanje - ako se to uopšste može nazvati sobom...Taman dovoljno mesta da se smesti veliki, široki krevet za dvoje, dve police sa knjigama i kutija sa torbama i šeširima. Odmah pored su vrata terase, kad je lepo vreme kao sada, otvorena širom. To je zapravo moja spavaća soba, ali je zatrpana knjigama. U krevetu za dvoje, spavam samo ja.
Nedelja popodne, pokušavam da smirim i sredim misli. Moja glava na neki čudan način nije moja. Pored mene na polici "medeno" bela solja sa tacnicom i miris jos vruće slatke kafe. Dve keramičke kravice me gledaju zbunjeno.
"Ko
Subota je, sedim na poslu. Iz nekog razloga mi ne pada teško. Mirno je popodne, sama sam, sa terase se čuju vrapci, sa cd-a Tom Waits. Ovo bi bio trenutak u kom bi nekada davno zapalila cigaretu, povukla jedan dugačak dim, zadržala neko vreme a onda lagano pustila da napravi oblik u vazduhu. Neki čudno prijatan osećaj me ispunjava celog dana pomešan sa onom slatkom lenjošću i neradom vikenda. Mogu da zamislim milion i jedno mesto na kom bih sada radije bila. Ima dana kada imam potrebu da zapišem kako se osećam, ali mi sve beži i migolji se pod prstima. Možda je ovako, a možda i
Skrenuli smo iz Knez Mihajlove ulice, prošli pored knjižare Narodne knjige i male pekare sa leve strane i stigli do raskrsnice. Nije bilo nikog i odjednom je sve utihnulo. Ispred nas su stajala vrata i nad njima natpis „Apropo - knjižara i čajdžinica". Jednom davno sam slučajno naišla na ovo mesto, ali je potpuno drugačije izgledalo. Otvorila sam vrata i zakoračila u jedan drugi svet, miran i tih, neverovatan. Tu na korak od gradske vreve, gužve i šarenila prolećne ženske mode, glasne muzike bašta, zvonjave mobilnih telefona, svega... Oaza mira i tišine. Naručili smo čaj i
To neko kasno popodne kad nebo prelazi u bledilo i sve lagano gubi boju, kad gužva na ulici prerasta u brujanje. Negde u daljini čuje se cika dece, iza ćoška zuji toplana, kratak zvuk auta niz ulicu, zveckanje ključeva i komšinicine papuče, treska ulaznih vrata za njom i opet trenutak tišine. Nedostaju vrapci. Onda brzo prolazi motor niz ulicu, beba plače u zgradi preko puta, toplana prestaje da zuji i opet tišina. Nekoliko zgrada dalje, lavež velikog psa, dole na ulici neko zove Slađu, nema odgovora. Tišina. U krošnji se čuje klepetanje krila, iz dnevne sobe prigušena reklama
Jednog jutra sam se probudila i pomislila kako bi bilo zanimljivo zapisati svaki san kog se sećam posle buđenja, ali ne u svesku, ne na papir. Na postelju. Početi od jastuka redom. Malo po malo, budila bih se pokrivena svojim starim snovima, sanjajući neke nove... U stvari, moj krevet bi bio jedna velika kaligrafija.
Pljušti nad Beogradom. Jedna od onih večeri kada niko ne želi da bude napolju. Gledam kapljice kako odskaču po asfaltu dok čekam zeleno na semaforu. Ne mogu da saberem misli ispod kapuljače. Previše je toplo za januar. Neki gorak ukus u ustima...Onaj što ostaje posle loše vesti, teških reči ili nove plombe. Stojim na kiši, ona pada po meni, ja ne osećam ništa. Kapi padaju sa moje kapuljače kao sa nekog starog krova. Čini mi se, mogla bih ovako večno da stojim, jer možda i vreme stoji...U stvari samo prebrzo curi kroz prste, a ja ne osećam.
Koliko smo zaista svesni onih malih zadovoljstava, svakodnevnih ali retkih prijatnih trenutaka? Gledam ljude oko sebe, svoje prijatelje, bliske prijatelje i pitam se da li zaista njima vreme teče drugačije. Neki od njih su zaposleni, neki nikada nisu ni radili ali nije u tome stvar. Svaki put kad se skupimo povede se priča o tome koliko ko ima sreće u životu. Kao da je to nešto što ti ili daju ili ne daju kad se rodiš, zadenu ili ne zadenu u benkicu, pa šta kome zapadne. (Neka sestra ili babica koja porađa sve naše majke, ima ormarić pun paketića sreće, ali od silnog posla ne može