Stalno prigovaram N.-u da prvi utisak kod njega igra preveliku ulogu u procesu formiranja mišljenja o nekom umetničkom delu; kad kažem preveliku ulogu, zapravo mislim da za neke dve sekunde on odluči da li je neka slika, recimo, dobra, odlična, fenomenalna ili je potpuni i nepatvoreni bofl. Večeras smo o tome naširoko diskutovali, i ja sam ostao zbunjen. Nije mi jasno, naime, da li je moguće da za
Na deponiji smeća svačega ima, tu su ruže koje divno pristaju đubrištu kao što pristaju i pesmi, ruže koje počinju da zaudaraju kao ljudi, ruže na koje sleću muve, ruže koje su držane u kristalnim vazama, ali i ruže vezane žicom kao zločinci.
U zapisu zapisu Molitva protiv kulture, Mirko Đorđević citira novopromovisanog sveca-antisemitu Nikolaja Velimirovića: „Zašto ne bi imali molitvu protiv kulture kao zbira svih zala? Mislimo da bi trebalo odrediti jedan državni molitveni dan u godini kada će sav narod sa svojim starešinama moliti se Bogu i Gospodu da ga spase od kulture." Želja pokojnog vladike se (još uvek!) nije ostvarila, ali to uopšte nije povod za radovanje, kako se isprva može učiniti. I ono malo kulture što imamo, naime, bacamo polako na đubrište ukoliko nema taj neki komad kulture pravoslavnu konotaciju, pa nam tako svaki dan postaje dan bez kulture. Mogu da zamislim da bi se najnovijem razvoju situacije „sveti" Velimirović većma radovao, jer za njega je kultura bila isto što i gordost, mržnja, divljaštvo, bezbožništvo, krivoverstvo, nasilje, grabež, bogohulništvo i svakakvo nečoveštvo.
Često mu se dogodi da nešto napiše, a onda shvati da je sve to jedno veliko, bezvredno sranje. On misli da zbog toga, za sve ove godine spisateljstkog staža, nije napisao više, a i to što je napisao, neretko je bacao u smeće; on poznaje ljude koji pišu, a koji za godinu dana napišu više nego što je on napisao za sve svoje godine zajedno. Oni imaju
Kada su počeli da grade prijateljstvo i vezu koja će potrajati skoro pola veka, verujem da su i Žan Pol Sartr i Simon de Bovoar (za prijatelje i Le Castor) znali da grade nešto zaista posebno; Sartr joj je jednom napisao „ono što mi imamo, to je suštinska ljubav". Za mene, njih dvoje bili su nešto više od tek još jednog ljubavnog para, oni su bili
Dok sedi pred publikom u pristojno popunjenoj sali, Albahari stavlja obe ruke između prekrštenih nogu; zamišljam da je to njegov način da ne pokaže nervozu, možda čak i strah, on uvek deluje poplašeno, nesigurno i to je deo njegovog neodoljivog (književnog) šarma. Posmatram ga pažljivo dok priča o svojoj novoj zbirci priča i gotovo i ne obraćam pažnju na njegove reči, važnije je da David Albahari stoji na tri metra od mene
Mislim da sam u jednoj raspaloj sveščici onog čuvenog italijanskog pisca prvi put pročitao priču o sedmorici glasnika jednog princa čiji je otac vladao kraljevstvom toliko velikim da se o njegovim granicama samo pričalo. Želeći da precizno ucrta te granice i želeći da istraži podrobno mračne dubine zemlje koju će naslediti, mladi princ, tada tridesetogodišnjak kog možete zamisliti kako želite (ja ga zamišljam
U poslednje vreme moje raspoloženje se kreće po nekoj vrtoglavoj sinusoidi, a zajedno sa tim turbulentnim promenama, moj odnos prema komunikaciji, kako ovoj virtualnoj, tako i onoj realnoj, varira od gađenja do neodoljive fiziološke potrebe. Kako polako ponovo uranjam u „plus fazu", počinjem veoma obazrivo da čitam e-mailove i da odgovaram na neke od njih,
Početak prvi:
Nakon što sam obavio sve što sam imao da obavim, šetao sam se po ulicama Beograda, onako kako se po njima nisam dugo šetao, bez slušalica u ušima, bez problema, bez razmišljanja, bez plana; skretao sam tamo gde sam osetio da bi trebalo da skrenem, tamo gde nisam dugo skrenuo ili gde nisam nikad skrenuo. Takva se popodneva mogu opisati jedino kao blaženo neispunjena; to je
Lophophora williamsi je jedan potpuno pitom kaktus, simpatičan, mali, bez bodlji, lenj -cveta tek kada dostigne veličinu ping-pong loptice, za šta je ponekad potrebno i tridesetak godina. Ako već gajite ovaj kaktus u saksiji, on će rasti znatno brže, počeće da cveta i proizvodi seme za tri do šest godina. Zbog osetljivosti i sporog rasta, sakupljači kaktusa najčešće iznova i iznova kupuju nove biljke, zamenjujući