Kad sam bila dete jako sam se radovala prvom snegu(bilo ga je više nego ovih godina), prvim visibabama, mirisu zumbula, prvom lišću na drveću, zelenilu trave, Dani su mi bili tako dugački i ispunjeni... Samo što u poslednje vreme primećujem nešto što mi počinje jako smetati: sveopštu žurbu. Ljudi kao da nemaju vremena zastati i da duboko udahnu, onako kao što bebe dišu(one dišu punim plućima), sesti i pustiti mozak da radi u prazno. Imaju samo 10-15 dana godišnjeg odmora(tu ne mislim na bogataše, oni kao da imaju more vremena, ima se, može se) i to iskoriste da odu
Ljudi moji, sto je ponekad teško i preteško komuncirati preko neta. Začas te neko krivo shvati, pa ti posle gledaj šta češ... ponekad mi se sve smuči, ali prespavam to i ajd' Jovo nanovo. Imam par ljudi sa kojima se može pričati, ali kad naiđe neko ko se zbog neke banalne reči ljuti ili, ne daj bože, počne psovati, lepo mi nije jasno kako su ljudi postali tako nevaspitani? Ja se trudim da nikome ne stanem na žulj, ali kad ospu paljbu,ili prekinem priču ili mi pukne film, pa i ja uzvratim. Posle mi treba neko vreme da se smirim... Šta ćete, svi smo ljudi, zar ne?