AleXandar Lambros
Država Srbija juče je u Beogradu ponizila sopstvenu policiju.
Činjenica da su na kraju dana na Terazijama bili policajci a ne banda najmanje je važna stvar u celoj priči. Nažalost. Boli me i plaši kad vidim kako država manipuliše sopstvenom policijom - na isti način kao i sa sopstvenom bandom. Država je juče ogolila svoj cinizam i svoj bezobrazluk ali to ne može ostati neprimećeno.
Koliko god
AleXandar Lambros
Na petogodišnjicu sramote Srbije, objavljujem integralno tekst Vladimira Popovića, specijalno napisan za ovaj dan i ovaj blog.
Biljana Srbljanović
ATENTAT NA DRŽAVU
12. Mart 2003.
Dobro pamtim ono stanje pomešanih osećanja besa, straha, tuge, neizvesnosti i mržnje, a pre svega nemoći, koja su me ispunjavala prvih nekoliko sati
AleXandar Lambros
Muamer Zukorlić, glavni muftija IZuS, pozvao je muslimanske zemlje, na godišnjem skupu Svetske islamske lige u Meki, da izvrše pritisak na Srbiju zbog kršenja nacionalnih i verskih prava Bošnjaka. Krasno.
Mnogo me zabavlja ova vrsta šizofrenije. Eto, sad treba očekivati pritisak zemalja poput Somalije, u kojoj su bili zabranjeni prenosi utakmica sa Svetskog prvenstva u fudbalu jer fudbal nije u duhu islama, ili Irana u kojoj mule trube da žensko bavljenje sportom izaziva zemljotrese, ili samog domaćina skupa, Saudijske Arabije u koju se uvozi belo roblje s Filipina da Saudijci mogu da jebu, pošto ih pre seksa mula venča a posle seksa razvede kako bi sve ostalo u duhu islama.
Znamo se od petog osnovne. Od pocetka u V/3 , iz OS Aleksa Santic pa do kraja. Sedeli u klupi, delili tajne, zadatke, salili se, tugovali i veselili, patili . Proslavljali prva zaposlenja, decije rodjendane.Nedelja uvece se znalo. Kod nje kuci,gledanje "Kapelskih kresova" , zajedno sa Veljkom I Ines, Alekom,Nadom i Jejom.
Bili su to veseli dani.
Zajedno smo polagali prijemni na Pravnom fakultetu. Nismo bili odlikasi, i smejali se kako smo bili uvek dobri, cak ni vrlo dobri.
Postoje trenuci kada nam jedna tragedija, jedan zločin pokaže kako ceo sistem funkcioniše iza demokratske fasade.
Džon Pilger
Svi će sada šiljiti tastature i ispirati usta ovogodišnjim izborom za Nobelovu nagradu za mir. Ja ću biti izuzetno kratak. Ta nagrada je postala cirkus odavno, a osim časnih izuzetaka (Martin Luter King mi jedino onako spontano pada na pamet) i onima kojima se desila, a da su luk jeli i mirisali na lokalnom nivou (recimo Širin Ebadi), spisak laureata iste je "ko je ko" među belosvetskim bitangama.
Tokom poslednjeg krvoprolića u Gazi sam bio u Srbiji. Usled nemanja smislene internet konekcije nisam se osećao dovoljno informisanim (TV? Novine? Are you kidding?) da bih pisao o tome tada, niti sam mogao da se uključim (opet smisleno) u diskusije na blogu. Ono što je bolo oči je da niko u medijima nije "pokupio" sličnost situacije pre napada na Gazu sa situacijom koja je prethodila izraelskoj invaziji na Liban 1982. No, da bi se to primetilo mora se: 1) znati novija istorija Bliskog istoka i 2) biti imun na histeriju koja ljudima privremeno blokira moždanu sivu masu pri pomenu terorizma i/ili u ovom slučaju Hamasa. Ta vrsta ljudi je tada sedamdesetih i osamdesetih, pretpostavljam, doživljavala epileptične napade na pomen Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Doduše ne u nas, tada smo je (kao država) nekritički podržavali. Govorim o vrsti ljudi - binaroidima. Istorija učiteljica života? My ass...
Naravno, nisam u pravu kad kažem niko. Primetili su retki intelektualci i još ređi novinari, koji imaju pristupa mejnstrim medijima koliko prase džamiji ili sinagogi for that matter. Jedan od prvih je Norman Finkelstin (Finkelstein, dakle, moglo bi i Finkelštajn), čiji sam članak, star nešto manje od mesec dana, preveo.
Pre čitanja ovog teksta pogledajte ovaj video klip:
Da li vidite neku veliku razliku između ekipe Peščanika danas i svih onih tetki koje su nosile Slobinu sliku i celivale je na mitinzima? Ne. I jedno i drugo je nekritično sagledavanje ličnosti, kreiranje idola, proglašavanje za sveca... sve ono što srpski narod obožava, od klopanja po sa'ranama do bacanja na kovčeg uz kuknjavu. Ali čemu to služi, naročito u slučaju Zorana Đinđića?
U slučaju ekipe Peščanika verujem da ima dosta osećaja krivice, pa se sada polivaju pepelom, ali generalno tu ima nekrofilije, opravdavanja za neuspehe i ono što je u srpskom narodu najpopularnije svađanje bliže i dalje rodbine oko nasledstva.