1. Jednoj familiji se ne dopada kako novinar radi. Ako hocete da clan familije igra, novinar mora da se skloni.
2. Jednom politicaru, cija je biografija duze od moje ruke, zakaze presser, istrese se na novinare i ode, i onda ga namole da se vrati, pa se on i dalje na**** keve doticnima.
3. Ne zelim da pricam za Vase novine (radio ili TV sve jedno je) jer ne pisete dobro o nama - sve se cesce cuje.
4. Ministar nazove novinara budalom i preporuci mu lecenje.
5. Molim vas, da li su te informacije koje tražite u interesu građana Srbije?! Moram da prikupim podatke, da vidim
Prošla su vremena kad su izbori menjali nešto u ovoj zemlji. Sada nema razlike da li jaše Kurta ili Murta. A i politika nam je jedan veliki rijaliti šou u kome duboki glas deli takmičare u timove i određuje ko će kakav zadatak da dobije. Ovi što hoće ovo a on ono neće. Oni što hoće onde ali ovako. Ovi što hoće do ovde ali odavde. Oni što hoće samo oni... Timovi se drugačije zovu i stranke a igrači političari. I svi imaju lepu priču a pokazalo se samo jedan cilj a to je vlast i odanost dubokom glasu kao vrhunskom gazdi. Boreći se za vlast u javnosti svako svakog napada a privatno sede u istoj kafani "Kod tajkuna" i trude se da budu što bliže čelu stola jer tamo služe više mesa. Kodeks lopova i svako svakog drži za jaja. Neki ispod stola a neki javno. I svi su sa ozbiljnim licima. Ali čim jedan stegne svima trnu jajca. Zato i ne stiskaju. Znaju da tako imaju samo bol. A svi igraju za istog gazdu. Kao na nameštenoj ultakmici, opozicija daje autogolove ali uzima pare od kladioničara a ovi na vlasti dobijaju premije.
Melting pot je sociološka pojava koja u vidu metafore opisuje homogenizaciju kultura u jednoj sredini, u kojoj se više različitih običaja i modela ponašanja stapaju u jedan.
Ta izreka mi je pala na pamet kad sam pre neki dan gledao namrštenog Vuka Jeremića kako iz Budimpešte poručuje zapadnim partnerima da će Srbija ako bude morala birati između EU i
Budimir Ničić, dopisnik Glasa Amerike sa Kosova, nakon incidenta sa Bernarom Kušnerom u Gračanici. 02.03.2010. godine:
Lud li sam?
Šta se desilo videli ste. No comment, ali imam pitanja koja postavljam samom sebi.
Lud li sam?
Što sam iskoristio jedinu moguću priliku da tokom posete Kosovu, bivšeg šefa UNMIK-a Bernara Kušnera pitam o njegovoj eventualnoj umešanosti u trgovinu ljudskim organima, za šta ga optužuju mnoge porodice kidnapovanih Srba.
Lud li sam?
Što i sada ne razumem dilemu Kušnerove koleginice sa njegove desne strane, koja
Dosta bih dao da mogu da upoznam i provedem sat vremena u razgovoru sa osobom kojoj je u toku pripreme Zakona o Narodnoj skupstini sinula ta epohalna, ideja da pred skupstinu ubuduce dovodi kordon vojske.
Na stranu to sto nema demokratskog drustva, nema parlamenta na svetu, barem ne u zemljama koje plediraju da budu demokratske, a da na njegovim kapijama stoji vojska!
Ta slika vojske na stepenicama parlamenta, sa tm vrlo izrazenim huntistickim, coup d'etat shmekom... Ne znam... Danas su nenaoruzani, sutra vec nek nam je bog u pomoci. Ruku na srce i nije tako tesko zamisliti
Ministar spoljnih poslova Francuske, Bernar Kušner, nazvao je u Gračanici ludakom novinara Budimira Ničića i time javno pao pod svaki nivo pristojnosti, demonstrirajući nevaspitanje i bezobrazluk.
+ kako mi je Vuk Jeremić upropastio dan i blog
Bio jednom jedan blog: