Један од мојих Фејсбук пријатеља послао је осталима на тој мрежи фотографисану кутију неког лека. Погледам, српска латиница, али у првом тренутку се и не трудим да прочитам пун назив. Имена свих лекова ми међусобно веома личе, па их и не памтим, док не морам.
Онда помислим да је некоме тај лек можда хитно потребан, јер није уобичајено да се медикаменти рекламирају на Фејсбуку на тај начин. Загледам се пажљивије у фотографију, на којој је писало: АНТИФАШИЗАМ 500 мг, узимати доживотно!
Моја драга колегиница из једног, такође мањинског српског листа у суседној земљи, пожелела је да јој писаним путем одговорим на неколико питања. На њеној листи нашла су се и два за која би се одговори, можда, могли наслутити из неких ранијих написа у овој рубрици. Заправо, сигуран сам да она већ зна шта бих могао да јој одговорим, јер рад у сваком мањинском медију носи исте недоумице, главобоље и замке. И она и ја, иако на различитим географским ширинама, једемо исти хлеб.
Hrvatska pokušava da nađe način da nekompaktnost svoje teritorije, odnosno najjužnijeg dela: Dubrovnika i Pelješca, prevaziđe izgradnjom mosta ili specijalnog auto-puta preko BiH. BiH nije preterano naklonjena takvoj soluciji. Da li moguć širi kompromis, koji bi obe strane, uključujući i entitete učinio zadovoljnim. U BiH postoje još dva ’problema’, koje neretko potenciraju elite iz Sarajeva i Banjaluke. Naime, iz Sarajeva često zahtevaju stvaranje Distrikta koji bi ’objedinio’ glavni grad, tako što bi se tri opštine (istočnog) Sarajeva u RS i severni deo opštine Trnovo,
Način na koji se na prostorima bivše SFRJ tumači bliža i dalja istorija više podseća na moralno-političke pripreme za nove obračune I ratove nego na pomirenje po ugledu , recimo na Skandinavce. Glavni problem je nedostatak ljudskosti I hrabrosti da se priznaju i greške pa i zločini svoje strane već se uvek pokuša za sve apsolutno okriviti drugi, a mi smo anđeli.
Dva ilustrativna primera za ovo su nedavni tekst Viktora Ivančića u kome neka učiteljica Smilja pokušava objasniti deci domovinski rat pa se upetlja da je ni Sonja Biserko ne bi shvatila a kamoli deca.
Drugi primer je kako je vladina kancelarija za KiM pripremila nastavni material o pogrom Srba 2004.godine. Težište I jedne I druge priče nije na objašnjenju onoga šta se I kako desilo već raspirivanje mržnje prema Srbima odnosno Albancima.
Pa evo tih priča:
Početkom juna ove godine premijeri Crne Gore i BiH u Sarajevu parafirali su ugovor o državnoj granici, a državne komisije BiH i CG potpisale su ugovor o granici. Trebalo bi da usledi proces ratifikacije ovog ugovora.
Međutim, bilo bi pogrešno da BIH ne pokuša da granice sa CG reši arbitražom ili pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Naročito bi vlasti Republike Srpske trebalo da insistiraju na ovom pitanju, za početak blokiranjem ratifikacije u parlamentarnoj skupštini BIH, jer bi logikom stvari reon Sutorine od 75 km2 pripao opštini Trebinje. To bi se moglo učiniti
Centar za međunarodnu saradnju i održivi razvoj (CIRSD) pokreće od 16. juna na svojoj internet stranici „VIP kolumnu o održivom razvoju jugoistočne Evrope“, rubriku o razvojnim šansama Srbije i regiona, koje se pružaju u okviru koncepta održivog razvoja.
U većini zemalja u razvoju ili u tranziciji, često se misli da će brži privredni rast sam po sebi ostvarivati ključne razvojne ciljeve, što je naprosto netačno. Krenimo od osnovnog pojma.
U poslednjih nekoliko godina na međunarodnoj sceni dolazi do promena u glavnim ekonomskim i trgovinskim šablonima. Ove promene mogu za Balkan i Srbiju predstavljati – ničim izazvanu – istinsku razvojnu šansu, to jest mogućnost da se sa margine pomerimo bliže središtu međunarodnih trgovačkih, tehnoloških i finansijskih tokova.
Zove me dok spavam. To mrzim.
Nikada mi neće biti jasno zašto svaki put ustanem i bez razmišljanja odem do njega. Otvaram oči i skačem sa kreveta, gegam se do kuhinje i pozdravljam ga klimanjem glave. Gazda ćuti. Sedam i doručkujem. Jedem brzo. Nisam siguran u čemu je štos. Zašto ćuti a pozvao me je. Maltene se prodrao da ustanem. Ipak - on je glavni. Izvukao me je sa ulice, dao mi da kuntam kod njega i hrani me. To mora da se poštuje.
Progovorio je posle par minuta, rekao je - idemo. Jebiga, idemo - mislim se. Ne bih izlazio iz sobe ali idemo, jebiga. Spavao bih još dva dana sigurno. Spavao, jeo, pišao i srao. Samo to. Dva dana, minimum. Ali poslovi se moraju odrađivati i tog dela sam svestan.
"Griješimo kada mislimo da se sve to što se događalo, događalo posebno u svakoj državi. Posebno u Sloveniji... Hrvatskoj... Srbiji, i tako dalje. To je bio tranzicijski sistem, koji je funkcionirao umreženo", analizirao je tranziciju u bivšoj Jugoslaviji.
"I onda kada smo mislili da nema šanse da i jedni i drugi surađuju oko neke priče: podjele novca i podjele interesa. Kako su novac i interesi iz društvenog pretvoreni i prebačeni pod kontrolu pojedinih oligarhijskih grupa?
Tko su stvarno balkanski oligarsi?
Ljudi misle da su se borili za neke svoje interese. A bili su samo pijuni u velikim igrama preraspodjele, kontrole nad novcem i nad interesima. Narodi su se podijelili i pobili. Oligarhija je ostala zajedno."