UVOD
Godine 2020, tokom svetske pošasti novog, nepoznatog virusa nazvanog Covid-19, pisac ovih redova zatekao se u južnoameričkoj provinciji Ajsen, na severu čileanske Patagonije. U nekoj od svojih šetnji, uputio se malo dalje izvan grada, te radoznalo zašao na privatno imanje iza jedne otvorene kapije, za koje će se ispostaviti da je lokalna uzgajivačnica konja. Zastajući da bi snimio plemenite životinje, sa iznenađenjem je otkrio da su konji pred njim, u najmanju ruku, neobičnog
On je jedan od skauta i skautkinja Leožana, grada na Haitiju teško pogodjenim zemljotresom čiji je epicentar bio u neposrednoj blizini. Grad je uništen - većina stanovnika je izgubila domove ili članove porodice, a sahrane su postale tragično učestala pojava. Ali, bez obzira na njihovu traumu i gubitak, mladi Leožana pohitali su da pomognu sugradjanima.
EDIT: Nove fotografije sa Haitija postavio sam u komentaru ovde
Za pet dana, 12. juna, u Turskoj će se održati parlamentarni izbori. Predizborna kampanja nam je pružila vruće političko proleće, iako je pravo bilo zapravo hladnjikavo i kišovito. S jedne strane gledano prosto je neverovatno koliko predizborna kampanja za izbore sa unapred poznatim rezultatom može biti brutalna, međutim, iako je jasno da će vladajuća partija dobiti i ove (treće po redu) izbore, ulozi su veliki i njihov ishod može bitno uticati na brzinu rešavanja gorućih pitanja Turske. Naime, suspens ovih izbora ne leži u pitanju ko će pobediti, nego u odgovoru na pitanje kolika će ta pobeda biti.
29. januar
Iako sam skoro deset dana u Čileu, nisam baš imala prilike da upoznam prave Čileance, da steknem neki određeniji utisak o njima. U nekom od tekstova pomenula sam da me Panamerika, ruta kojom se krećem, najviše podseća na Camino de Santiago - mnogo putnika, nomada, stranaca uopšte, a lokalno stanovništvo naviklo na njih i manje-više sve gleda kroz turizam. Međutim, čak i tako, počinjem da polako upoznajem ovaj narod.
Juče, šetam Puerto Natalesom, gradićem u kome se odmaram nekoliko dana čekajući bolje vremenske prilike za vožnju kroz nacionalni park
Usled višestrukog autorstva nad ornitološkim podacima, čitav tekst je copyright © Liga za ornitološku akciju Srbije. Svako neovlašćeno umnožavanje je zabranjeno.
Počelo je zaleđenog februara 1996. Noćne temperature su već duže vreme bivale uveliko ispod minus deset - sve smrznuto, Dunavom plove sante leda. Sedeo sam u jugu na onom parkingu na Ušću i uporno zurio u tmurno nebo. Kada bi se šoferka zaledila, štedeći gorivo usred embarga na uvoz, nisam palio motor – već primus, da odmrznem staklo, koliko-toliko zgrejem kola, sve vreme pazeći da ne zapalim sedište. I tako pokušavam da odledim svoju osmatračku čauru, napolju škripi sneg pod đonovima nekog šetača u perjanoj jakni... ugledam njegovo zapanjeno lice, sledim pogled i ugledam Čitu kako zavoznim veslima pokreće alaski čun onako kako je to uvek radio – samo u kupaćim gaćama. Nije mi bio prvi put da ga vidim, ali jeste prvi na toj temperaturi. Ipak, nisam se previše iznenadio, samo sam se osmehnuo – to je Čita. Ne sećam se više kako se zvao. Bio je trbušast, izrazito mišičavih ramena i ruku. Priča kaže da je bio bivši reprezentativac u džudou ili već nekoj drugoj borilačkoj veštini. Ako ne grešim, na vodi sam ga, kako vesla u čunu, poslednji put sreo negde u vreme bombardovanja, 1999.
19. februar
Postavila sam video o trekinzima u Nacionalnom parku Los glaciares u Patagoniji.
Takođe, postavila sam i galerije sa najboljim fotkama sa ovih trekinga.
Prvi deo je ovde.
Drugi
U Dasadu stižemo kroz gaj eukaliptusa, u kome se u sumrak okupljaju hiljade aleksandara, zelenih papagaja koje su, kako se veruje, u Evropu odavde doneli vojnici Aleksandra Velikog, i ulazimo u lodž Rann Riders: prostrana otvorena trpezarija sa slamnim krovom i, u bujnom vrtu, niz okruglih blatnih koliba slamnih krovova - sa klima uređajima. Sutradan ustajemo oko pola šest, u šest doručkujemo (poneki tost, ko još u to vreme može da jede?), da u pola sedam već budemo u otvorenom džipu: pravac Mala slana pustinja Kač!
ВИРУС ЖЕЛИ ДА СЕ ШИРИ, ЏОГИРА, ВОДИ ЉУБАВ И ДОПРИНЕСЕ ЕВОЛУЦИЈИ
Микроби су највећи убица људског рода у историји. Као такви, они су и пресудно обликовали људску историју. Нису то били некакви Кир, Константин, Карло, Фридрих, Петар, Милош, Александар и други организми које називамо „Великим“.
Били су то – микроорганизми.
Posle nekoliko obilazaka parka Gir, ponovo smo se našli pred prijemnom zgradom, očekujući džipsi (Maruti Gypsy) sa vozačem i vodičem. Ovaj nacionalni park zahvata najveći kompleks aridne listopadne šume na zapadu Indije i radoznalim posetiocima nudi 38 vrsta sisara, 37 vrsta gmizavaca i, da ne zaboravim - skoro 300 vrsta ptica.
Ipak, za većinu posetilaca ovde kao da postoji samo jedna vrsta - poslednja populacija kritično-ugroženih azijskih lavova (Panthera leo persica). Otuda je prilično iritirajuće slušati pitanja iz mimoilazećeg džipsija: „Jeste li videli lavove?“ „Jesmo, pa šta? Mi smo ovde zbog ptica.“
Pre nepune tri godine, sedeo sam u prostorijama jednog svetski velikog kluba, i učestvovao u planiranju dovođenja pojačanja. Učestvovao kao posmatrač, ali slušao sam na koji se način kupuju i prodaju igrači na, tada sam mislio, jednoj od najvećih fudbalskih pijaca; španskoj Primeri.