Tamara je novinar. Dobar novinar. Tamara se bori da novinari mogu pošteno da rade svoj posao. I bori se za to da se zna ko taj posao radi pošteno, a ko se novinarom samo zove. Mislim, sam sebe tako naziva.
(dio razgovora prilikom doručka u restoranu jednog hotela u Neumu, 2001. godine)
Što bi rekao gos'n Sveta Черевићан - sastav na temu laganu:
MISTERIOZNI ČAJ HANE ADROVIĆ NA VASKOLIKOM SAJBERDUNJALUKU
Ko je Hana Adrović, "dragi moj napaćeni narode", to znaju i cvrkutaju ptice na grani a bogami "cvrkutaju bijesnilom" poneki korisnici, kako Tvitera tako i drugih, socijalnih mreža širom regiona. (Hana recimo samo na Fejsbuku ima toliko kontakata da tehnički nije moguće da bilo koga više doda u listu "prijatelja" na svoj profil.) Budući da u slobodno vrijeme isključivo putem interneta (ne gledam televiziju) pomalo pratim uglavnom regionalnu umjetničku scenu i produkciju, a kako je Hana (bivši?) model, (bivši?) PR muzičkih festivala i koncerata stranih izvođača, novinarka, autorka i voditeljka emisije zabavnog karaktera, priznajem da uopšte nisam znao ko je ona do prije par sedmica kad sam slučajno naišao na njen profil na Instagramu [na koji sam se registrovao samo da "zapratim" svoju možda najomiljeniju kako radnicu u kulturi tako i (nažalost bivšu) B92 blogerku - pozorišnu rediteljku Jelenu Bogavac koja ne koristi nijednu drugu socijalnu mrežu]. I iz Usoraca se tada vidjelo da je u pitanju jedna od onih božanstvenih zanosnih ljepotica od čije ljepote odmah zastaje dah i od cca 670 fotografija na njenom profilu se zaista ne zna koja je bolja i ljepša od koje (bilo da su u pitanju selfiji ili profesionalne fotografije, mejkap ili prirodan izgled lica, stilizovana garderoba ili "kežual" odijevanje i slično) tako da sam joj skromno komplementirajući iskreno napisao da zaista nemam vremena da "izsviđam" sve njene fotke koje mi se dopadaju jer bi mi trebalo najmanje 15 minuta i više samo za tu prostu klik operaciju (praktično sve osim objavljene fotografije kriminalno friziranog, našminkanog i obučenog crnca, na što je Hana - u svom, otkriću kasnije, lucidnom stilu - odgovorila da je na toj fotki pretjerala sa solarijumom).
(Na tabli broj 13 prikazan je dijalog novinara i političara u omiljenoj im zadimljenoj krčmi 'na glasu'. Sve se događa nekoliko meseci posle prijema zemlje u Evropsku uniju 25.03.2021. godine kada je jasno da se ništa neće promeniti i da odnosi aktera ove pripovesti uskoro postaju bivši odnosi a poznanici nekadašnji poznanici)
Са закашњењем од неколико дана, открила сам случај девојчице са Косова и Метохије која је пре две године, трауматизована и болесна, стигла у хранитељску породицу. У новој средини је обасута пажњом и љубављу, проширени су јој видици, психолошки је оснажена, њен интелект подстакнут. Ишла је у добру београдску основну школу, постала
Sredinom dvijehiljaditih, kada sam iz banjalučkog naselja Obilićevo prešao u Rosulje, vrlo miran, tih i gotovo periferijski dio grada sa pokojim stambenim nizom zgrada i mnoštvom jednoporodičnih kuća načičkanih oko slijepih ulica blizu groblja Sv. Marko, živio sam sam u stanu bez interneta i televizora. U to vrijeme sam, pored čitanja knjiga i slušanja muzike, uglavnom pratio radio i to zagrebački Hrvatski radio koji je i onda imao bogat i zanimljiv program, posebno iz oblasti kulture, a meni je definitivno najdraži bio njihov dramski program. Tada sam poslušao ni sam ne znam koliko radio drama a neke od njih sam čak i snimao na kasete da bih ih kasnije, jednostavnim postupkom spajanja izlaznog kabla iz kasetofona sa priključkom za mikrofon na računaru, digitalizovao da ih lakše mogu slušati na kompjuteru. Posebno su mi bile drage radio igre dva manje poznata autora koja ću ovom prilikom, iz poštovanja prema njihovom pisanju, spomenuti: Stanislav Pejković i Sergej Mioč. Njihove radiokomedije ("Kako je komunizam prepila Antuku Šišmana", "Vratija se Šime", "Otpisani" i druge), uglavnom smještene u dalmatinski kraj sa specifičnim govorom Dalmatinaca i njihovim britkim humorom, i dan danas za mene, bez imalo pretjerivanja, predstavljaju prava mala remek-djela radiofonijske umjetnosti. (Da kojim slučajem imam saglasnost vlasnika autorskih prava vrlo rado bih ih učitao na internet da ih podjelim sa drugima jer mislim da su zaista vrijedne pažnje.) Naravno, pored u startu odlično napisanih komada kao i reditelja radio igre, koji dodatno obogaćuju dijaloge nekim zvučnim efektima atmosfere i pratećom muzikom, velika zasluga ide samim glumcima koji samo svojim glasom moraju uvjerljivo da iznesu napisane role i u tome leži glavna čar ovog audio stvaralaštva.