"The conquest of the earth, which mostly means the taking it away from those who have a different complexion or slightly flatter noses than ourselves, is not a pretty thing when you look into it too much."
Заувек
Autor: Rodoljub Šabić
Pre nekoliko meseci, na Ginekološkoj klinici u Kragujevcu posle porođaja preminula je tridesetogodišnja Anđelka Popović. Nju su iz Zdravstvenog centra u Kraljevu zbog visokog krvnog pritiska uputili u Kragujevac bez pratnje lekara, iako je prema nalazu zdravstvene inspekcije imala glavobolju i povremeno gubila svest. Njen suprug tvrdi da iz Kraljeva nije bila poslata ni prateća medicinska dokumentacija, što je dodatno otežalo rad lekarima u Kragujevcu. On zahteva odgovornost i pokušava da dođe do relevantne
Ušli smo sa regularno kupljenim kartama na jučerašnju premijeru nagrađivanog filma „Milk" u prepunoj Velikoj dvorani Sava centra, koja je u za tu priliku primila preko 3000 ljudi. Tokom standardnog komešanja koje prethodi svakom početku projekcije, prišli smo prvim redovima i stali sa strane sa vrlo jednostavnim planom, koji je smišljen samo nešto više od desetak minuta pre ulaska u salu. Obezbeđenje nas je uočilo iz daljine i držalo nas na oku. U pitanju je gala događaj bez premca, ispred Sava centra su parkirani skupi automobili i minibusi sa policijom, a u publici su primećene mnoge VIP ličnosti: ministri, šefovi poslaničkih grupa, TV lica... Svetla su zatamnjena, počinju prve scene uzbudljivog filma, a Boris Milićević, predsednik Gej strejt alijanse (GSA), izlazi na binu sa krišom unesenim megafonom. Za njim ide nas dvadesetak, uglavnom prijatelja i aktivista raznih organizacija. Poređali smo se na binu nasuprot publici i projektoru koji nam je išao u oči, bacajući senku na ogromno platno iza nas, a megafon je zakrčao: „Zaustavite projekciju i upalite svetlo"! 3000 ljudi nas je nemo gledalo iz svojih sedišta...
Tokom poslednjeg krvoprolića u Gazi sam bio u Srbiji. Usled nemanja smislene internet konekcije nisam se osećao dovoljno informisanim (TV? Novine? Are you kidding?) da bih pisao o tome tada, niti sam mogao da se uključim (opet smisleno) u diskusije na blogu. Ono što je bolo oči je da niko u medijima nije "pokupio" sličnost situacije pre napada na Gazu sa situacijom koja je prethodila izraelskoj invaziji na Liban 1982. No, da bi se to primetilo mora se: 1) znati novija istorija Bliskog istoka i 2) biti imun na histeriju koja ljudima privremeno blokira moždanu sivu masu pri pomenu terorizma i/ili u ovom slučaju Hamasa. Ta vrsta ljudi je tada sedamdesetih i osamdesetih, pretpostavljam, doživljavala epileptične napade na pomen Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Doduše ne u nas, tada smo je (kao država) nekritički podržavali. Govorim o vrsti ljudi - binaroidima. Istorija učiteljica života? My ass...
Naravno, nisam u pravu kad kažem niko. Primetili su retki intelektualci i još ređi novinari, koji imaju pristupa mejnstrim medijima koliko prase džamiji ili sinagogi for that matter. Jedan od prvih je Norman Finkelstin (Finkelstein, dakle, moglo bi i Finkelštajn), čiji sam članak, star nešto manje od mesec dana, preveo.
Moja majka je ponajviše zalužna što je ideja normalnosti za mene od najranijeg detinjstva bila u potpunosti obesmišljena. Ona to nije uradila namerno, verujem da nije razmišljala o tome što je govorila, ali je suviša često koristila tu reč - normalno i meni je to bilo dovoljno da shvatim da ona ima toliko široko značenje, da ga uopšte i nema, tj. da je neupotrebljiva. „Da li je normalno da ne namestiš krevet?" (Ni
NNN in association with Biljana FN proudly presents Teodora as teodorakaze (herself) in Jezik, pusenje & equality of sexes.
Već neko vreme imam idejicu da postavim temu u vidu "blanko teksta" gde bi blogeri koji su u potpalublju, a imaju želju da budu vidljiviji mogli da postave link na svoj tekst (bez blama!), nešto slično kao što je već par puta bilo (poslednji put Unf, nešto pred Novu godinu), s tom razlikom da domaćin bloga (u ovoj slučaju ja) ne kopa sam, ili da
Starijeg brata iz dvorišta zamolio sam da ne parkira na sredinu parkinga pred kućom kako bi mogli drugi ljudi da parkiraju na moje mesto, jer nemam kola, a u ulici je gužva zaista. Pošto mu taj koncept nije bio jasan, pokušao sam jezikom koji razume: Ja sam mešao beton za to, ja sam tovario šljunak, i bar ta polovina je moja, prosto ne parkiraj na nju.
I, kako to već biva kada jedinka bude spoljnim nadražajem pokrenuta, moj brat je počeo da prolazi fazu po fazu. U prvoj fazi pokretanja odbrambenog mehanizma, a ipak preskočivši češanje o banderu i zapišavanje sve četiri