Dok muž kod kuće čuva dete, žena na poslu piše blogove!
Evo i linka na tekst (po službenoj dužnosti :))
Ide mi se na more. Pa verovatno odatle inspiracija i za ovaj blog.
Toronto je u mnogo cemu neobican grad u Kanadi. Uglavnom je neomiljen van svojih granica, cak i onih administrativnih pa tako ljudi u suburbiji, koji zive tu gde zive zbog mocne ekonomske egzistencije metropolisa i opstaju na njegovoj periferiji - mnogi nikada i ne dodju u grad, iz mesavine straha i nezainteresovanosti ali sve krive na saobracajne guzve - ga ne vole.
Do samog kraja je brinuo o beloglavim supovima i iznosio im hranu redovno, značajno doprinevši tome da Uvac danas bude najsnažnija gnezdilišna kolonija na Balkanskom poluostrvu.
Tumačinja su različita, ali pustinja Mohave se prostire uglavnom na teritoriji istočne Kalifornije, južne Nevade i severne Arizone. Često je zovu High Desert iako od toponima uključuje Dolinu smrti, najnižu i najvreliju tačku u SAD, pa i visoke planinske vrhove Sierra Nevade. Uključujući mesta kao što su Veliki kanjon Kolorada ili Las Vegas dolinu, metropolis u srcu pustinje.
Namestio sam sebi da od svih ljudi u firmi danas
Bogalji imaju nešto tako dirljivo/Bogalji imaju nešto zavodljivo/Kad vidim tako nekog bogalja/Moje zlatno bečko srce/Toplota i bol savlada. (André Heller i Helmut Qualtinger: Das Krüppellied)
Ključni trenutak, početak mog dijaloga sa Bečom, bio je prvi put kada sam sa Grabena skrenuo na Kohlmarkt i ugledao Michaelerplatz u pozadini. Teško da postoji mnogo ljudi koji se ne bi složili da je to spektaktularan urbani pejzaž kakav se retko viđa. Lepe zgrade i skupe prodavnice Grabena, Kohlmarkta i Michaelerplatza služe kao tunel koji je tu da pojača efekat grandioznosti Hofburga, čiji se jedan od ulaza nalazi na Michaelerplatzu. Ne znajući šta da očekujem, mada sam već pre toga prošao Kärntner Straße i Graben, skrenuo sam u potrazi za bibliotekom u koju je trebalo da se učlanim, i čija mi Michaelerplatz adresa do tada nije ništa značila.
Leta 2007-me provele smo nedelju dana u Rovinju. Nije cak bila ni puna nedelja, jedva sest dana.
In an autobiographical note written in 1801 in South America, Alexander von Humboldt specified his motive for travelling: “I was spurred on by an uncertain longing to be transported from a boring daily life to a marvellous world.” (Alain de Botton: The Art of Travel)
Gradovi borave negde na raskršću između sećanja i snova.
Voz je najpre išao velikom brzinom, a onda je naglo usporio kada je ušao u stanicu. Stanica Kent nalazi se iznad zemlje, iako je deo gradske mreže metroa. Stanica je sva u metalu, staklu i betonu. Dugački, uredni i čisti peroni sa dve strane, za dva različita smera. Velike neonske reklame. Stanični zid od pleksiglasa otkriva grad iza, sa visokim soliterima poslovnog centra Kuala Lumpura, ili Donaustadtom, nisam siguran, u pozadini. Oblačan, ali prihvatljiv radni dan, nije prevelika gužva u gradu.
Maj 2009
Posmatram dvogledom udaljeni dalekovod, jedva se vidi, ali, po držanju i proporcijama, prepoznajem siluetu globalno ugroženog stepskog sokola.
Mart 2007
Blago martovsko sunce, grane hrastova su još gole, trava niska, a seoba ptica u punom jeku. Marko i ja milimo duž livade, utabanim tragovima točkova. Tragovi su duboko usečeni u zemlju te, iako je proleće sušno,