Bojan me dovezao do Guverdžinlika i pravio mi društvo dok nije stigao autobus , a to je bilo oko 15 do sedam uveče. Poljubismo se kako i dolikuje i ja se u ukrcah kroz srednja vrata u bus. Krenuo sam za Selčuk gde mi je Fu telefonski već rezervisala sobu u pansionu Homeros. Bojan je tamo odseo pre nekih pet godina i preporučio mi ga pričajući mi zanimljive priče, događanja i druženja sa vlasnicima, sestrom i bratom, Ojom i Dervišem. Jutros za doručkom sam otkrio da postoji još jedna sestra, starija, koja me srdačno dočekala i poslužila fantastično neobičnim doručkom. Kasnije smo nastavili komunikaciju...ali o tome kad dođe vreme.
Islandska kuhinja je najpre poznata po svežoj ribi i jagnjetini. U oba slučaja, kvalitet je više nego vrhunski. Najpre, vode oko ostrva su prepune razne ribe a ribolov je vekovima bio osnovno zanimanje divljih vikinga sa krajnjeg severozapada Evrope. Godinama pre ekonomske krize, kvote za ulovljenu ribu su bile osnovni kamen spoticanja ulaska Islanda u Evropsku Uniju. Ribari se i danas svakodnevno otiskuju na more, a obilan ulov garantuje da je riba koju će vam servirati malte ne doneta sa broda. Osim ako je ne želite dimljenu ili usoljenu, što je takodje dobra ideja. Sa druge strane, kako na Islandu nema divljih životinja (sem polarne lisice koja nije mnogo opasna), ovce slobodno pasu, i to po ceo dan i noć u toku letnjeg perioda zbog celodnevnog svetla. Kada se tome doda da su vazduh i hrana izuzetno čisti (OK, sem kada ostrvo malo zapraši poneki vulkan), jagnjetina je na glasu kao najbolja na svetu. No, nemojte se iznenaditi kad vidite da je jedno od uobičajenih jela u restoranima brze hrane pola jagnjeće glave. Kuhinja Islanda skriva još mnogo sličnih iznenadjenja. Kao i u nas, sve od životinje se koristi. Otuda i neki čudni specijaliteti koje vam predstavljam.
Dragi moji,
Stomačni virusi koji skoro svima nama naprave dar-mar dok smo na letovanju, pogotovo ako je podneblje pustinjsko, osim sto nam upropaste barem jedan dan na moru imaju i jednu svetliju misiju.
Nje najčešće nismo svesni, pa je retko koristimo. Da letos nije bilo jednog takvog dar-mara u mom slučaju i jednodnevne zabrane ulaska u vodu, sasvim sigurno bih ostao siromašniji za neke zanimljive detalje koji su se sami nudili u okruženju, niti bi bilo pričice koja sledi.
Neki od vas su je vec čitali na ovom mestu, ali je sada odenuta u nešto
Da mi je neko pre samo pola godine rekao da ce mi gradovi poput Kuala Lumpura i Singapura biti mesecne destinacije, i da cu se toliko na njih naviknuti pomislio bih da je lud. Otkud jedna tako obicna i neprimetna licnost iz velikog Belog mravinjaka da zavrsi u jos vecem cokoladno/kosookom metezu na drugoj strani planete? Ne prodje nijedan dan da ne pomislim da to svako ko ima bar malo avanturistickog duha i jos manje hrabrosti moze da uradi. Ali kako vreme odmice, cujem price sve veceg broja ljudi koji mi govore kako se oni na tako nesto ne bi usudili ni u ludilu. U redu je otici na odmor,
Dugo nisam bila u gradu Tunisu. Zaželela sam se njegove beline, kuća sa ravnim krovovima, medine i suka, Bardo muzeja i mozaika, prizivanja mujezina na jutarnju molitvu sa Ben Ali džamije u Kartagini, brick a l'oeuf (recept dole). I stvorila se nova prilika.
Mada je pet godina od moje poslednje posete, grad je za neprepoznati. Nove četvrti, ulice uredne, a drvoredi po najboljem francuskom hortikulturnom uzusu dobro oblikovanih i potkresanih krošnji. Nove vile, blisteći bele petospratnice gradjene u arapskom stilu sa portalima, ovalnim prozorima, balkončićima
Amerikanci sve više i sve češće protestvuju protiv novih propisa vezanih za bezbednosne preglede na aerodromima. Nove i sve rigoroznije mere neki čak tumače i kao uznemiravanje građana. Počele su da stižu brojne žalbe. Pre nekoliko godina mere su počele skidanjem cipela, kaiševa, pa zabranom unosa tečnosti i kremastih materija u putničke kabine aviona, onda su se pojavili skeneri koje putnike ogoljuju pred službenicima bezbednosti. Pojavile su se brojne spekulacije šta ovi skeneri pokazuju i otkrivaju i u kojoj meri to narušava privatnost, da li se te slike negde pohranjuju itd.
Da mogu da prenesem sva secanja koja mi znace ovde - bio bi raj. Prolazim ulicama koje nekim klincima zivot znace, ovde oni odrastaju. Ja sam odrastao na drugoj strani planete, nista me ovde ne vezuje ni za jedno jedino secanje koje je mladje od sest meseci. Ne srecem lica koja su mi se u magli proslosti izbrisala iz glave. Nema poznatog zvuka vetra koji probija krosnje drveca koja ovde ne postoje. Da sve iz proslosti prebacim u sadasnjost da li bi to bilo to? Da li bih se osecao manje usamljenim? Da li bi mi kora breze izgledala blize nego ova, palmina kora? Cak i da se sve i svi prebace ovde
Puškar je jedno od pet damova - svetilišta u Indiji koje bi svaki Indus trebalo da poseti za života. Obično se na hodočašća kreće kada čovek obavi sve važne poslove u životu: okući se, izrodi decu i izvede ih na životni put, ostvari poslovni uspeh - kada mu ostane da duhovnim pročišćenjem tekući život počne da privodi kraju i priprema se za onaj naredni. Indusi veruju da svako treba da proživi 82 miliona života, neke lepe a neke i ne.