Uspem ponekad da ućutkam pse u dvorištu
i na miru ispušim cigaretu na terasi
Noćas ce umreti troje
i roditi se četvoro Kineza.
O tome verovatno niko neće čuti,
ali opet, njihove majke plakaće ponosne.
I majke umrlih i majke novorođenčadi
Slabo se šta menja u Srbiji
osim potražnje robe
i uzdizanja srednje klase isčitavanjem domaće beletristike.
Sumnjam da je iko ikada
napisao pesmu o Kinezima
A živeo u Srbiji
i boleo ga kurac
i za Kineze
i za Srbe.
O domaćim piscima da i ne govorimo.
Bitno je da u ovoj teškoj situaciji (sic!) ne preovladaju neki tvrdokorni tradicionalisti uparloženi u svoje stereotipe i spreče da na scenu stupi nova misao koja vodi do zelene grane ... (1)
Moda za poneti, brza hrana koja se nosi u kesi i jede u hodu, muzika u hodu sa sluškama na ušima, brzi kursevi zarad sticanja nekih znanja odmah, digest knjige pa „Rat i mir“ na tri strane, sve to kao predlošci nastajanja nove civilizacije. U svetu već podosta odmakle. Ovde u Beogradu ima od toga, u nekim detaljima se i prednjači (ili preteruje a to se čini kad je skraćeno uverenje da je ok to što se čini) ne bi li se pokazalo da i tu pored ušća, ispod Pobednika živi jedno od od mesta gde se napredak generiše. Ipak, izgleda da urbanizam kasni, blokiran stereotipnim, naviknutim pravilima i metodama struke, nije uvek u stanju da spreči uticaj na gradsku sliku i priliku onih bržih koji su prihvatili stvari za poneti kao način mišljenja i delanja pa menjaju i vršljaju po urbanoj matrici koja preti da takođe postane medij za poneti.
pretumbam sve stvari,
spopadnem ormane i credence,
opljačkam ostave i usput pojedem bombone,
isprevrćem džepove
a novčanika nigde.
o, Bože, kažem
o, Bože, uzmi me!
ujela me za obraz, i okrenula se na drugu stranu. osmehnuo
sam se, iako mi je došlo da zaplačem. zatim me je ščepala
za penis, dok sam čitao novine, i vratila se hitro na svoju
polovinu kreveta. uz osmeh. bio je
lep dan, sunce je
prodiralo kroz zatvorena prozorska okna, i razlivalo se po
posteljini. obrazi su joj bili rumeni, to sam mogao da
primetim i ako je nisam gledao direktno u lice.
Provodim dane u kući
i kuvam
glancam podove i rernu i frižider
brinem o prljavim sudovima i uflekanim krpama.
Postajem dlakava tempirana bomba.
Mirna ruka što meša meso i luk i dodaje vodu
lovorov list i supenu kašiku aleve paprike
( zbog ukusa )
Dok sitno secka krompir i puši dve pakle dnevno.
Piši im
na nepoznate adrese
i uredno spaljuj pisma
ispred kafana
u kojima ih konobari
ne podnose
kod onih stolova
sa rupama na stolnjaku
gde su im uz zadah
poginule lične karte
Ređaj opuške
kao male
sluđene vojnike
dok njihove šake
pružaju prste ka nebu
a mi ih ignorišemo
sklanjajući pogled
zato što nismo došli tu zbog njih
ne trebaju nam
živi ili mrtvi
ne trebaju nam
tužne priče
problemi sa vodovodnim cevima
neotplaćene
Nemajući vremena da u decembru napišem svoj prvi blog, čvrsto sam bio rešio da naškrabam nešto prvih dana januara, dok ne budem ponovo počeo da radim…Dvoumio sam se oko dve teme, koju da izaberem za prvi blog, ali, kao što u takvim situacijama obično biva, u međuvremenu se dogodi nešto treće što nam privuče pažnju, te će ovaj blog biti upravo o toj trećoj stvari.
Naime, bio ja za novu godinu u Berlinu turistički, te vidim ja tamo nekoliko stvari koje su me nagnale na razmišljanje koliko je Beograd lak za snalaženje jednom strancu koji ne govori srpski
Kanal sa rednim brojem 21
je mesto koje je od ponoci
pa do pola sest izjutra rezervisano
za soft pornice.
Nikada mi nece biti jasno
zasto u gornjem levom uglu
ne stoji oznaka +12
za pubertetlije ili decu koja ranije provale taj bitan
momenat odrastanja.