odlomak iz rukopisa ''Brodolom Filipa Gradinskog''
Pa, dobro, jesi li ti normalan? Kakve ti to ideje padaju na pamet, da mi je samo znati? Iz kog skrivenog ugla svog otupelog mozga uspevaš da izvlačiš takve gluposti? Iz kakve, bolje reći, pomrčine svog otupelog mozga, da mi je znati, samo izvlačiš sve te gluposti, koje ti nedeljama, ako ne i mesecima unazad naviru kao gliste posle kiše, i koje, isključivo zaslugom svoje čvrste volje, uspevaš da vratiš u zemlju, hoću reći - mozak? Skoro ti je četrdeset godina a ponašaš se krajnje infantilno. Piši
... (изборни) графит у Помпеји “ти упијајући воду вероватно си већ потонуо” - Помпеја, кандидати за Дуумвират у години ерупције Везува (79.г.
Grafit je poruka koja se šalje javnosti u bilo kom društvenom i urbanom okruženju jer grafitičar je drugačije ne može saopštiti. Kaže se da grafiti pripadaju supkulturi velikih gradova i iskazuju, pre svega, mada to zvuči kao stereotip, buntovan stav prema građanskim normama. Što je manje slobode, lične i društvene u urbanom okruženju, grafiti na zidovima su brojniji i podrazumevajući deo urbanog jezika, aktuelne i autentične poruke. I onda, opet od početaka: “Zapanjen sam, o zide, da se još nisi srušio pod težinom tolikih gluposti napisanih na tebi!„ je pretekli grafit izgreban na zidu u Pompeji, onomad pre volje vulkana da sve to zatrpa. Od tada, bilo je toga još kojekuda odvajkada pa posle radoznalog otkopavanja registrovane su poruke prenete grebanjem po zidu, posle uz napredak pisalo se kredom ili nekom biljnom bojom sve do danas kada se to čini sprejom. Grafiti traju, događaju se neprekidno kao deo bilo koje civilizacije mada nepriznat i u najvećem broju slučajeva nije dobro gledan.U ovoj ulici živeo je „Pesnik“
što je jedno jutro platio čoveku da pokosi vaše dvorište
poneo je đubre i špriceve do obližnjih kontejnera
ašovom povadio korov
izgrabuljao
posadio divlju nanu i lavandu
Ovde je živeo „Čovek“ koji je starijima od 65 godina
izneo šut kako ne bi izlomili noge
Očistio staze za šetanje
kanale za odvod kišnice i mokraće
...pošli smo kućama sa tradicionalnog, jednonedeljnog, druženja MENSA Jugoslavije, iz kafea pri Malom pozorištu Duško Radović.
Prema Hrvatskoj nisam nimalo ravnodušan nikada bio: otac mi je Slavonac rodom, a mi smo, kao dica, odrastali na otoku Hvaru, budući da je tata radio za Minel Kotlogradnju, pa budući da su oni podigli strojeve u splitskoj toplani 1970-ih, on se tamo skompao s frendovima inženjerima koje smo svi, ovako jednoznačno i familijarno bezrezervno zavoleli, pa smo mi odlazili kod njih na more leti, a oni bi nam uzvraćali posete zimi, u velikoj Prestonici nekadašnje nam države. Sve to, nažalost, jedno višedecenijsko druženje, prekinuo je rat. Mi smo izgubili vezu s njima, oni sa nama, telefonske veze nisu radile, pisma nisu odlazila, i nesretna Juga se rastočila ka' Leut u olujnome moru...