BEOGRAD, PREKOOKEANSKI BROD
Ponovo dozivam prekookeanske brodove
tvojih grudi, grade za samospoznaju!
Nekada bio si meni daleka, nedosežna
žena,
mogu li se ikako zaustaviti ovi ljudi?
U Markesovom romanu Jesen Patrijarha opisuje se događaj iz Generalove (partijarhove) mladosti, kada se zaljubio u lepu ali sirotu Manuelu Sančez, i njegovom pokušaju da je osvoji. Nevičan udvaranju i stvarima ljubavnim, General pribegava jednom skoro mađioničarskom potezu ne bi li pridobio Manuelinu naklonost. Naime, pošto je devojka živela u siromašnom delu grada, diktator naredi i organizuje, tokom samo jedne noći, temeljito preuredjenje ulice u kojoj je devojka živela. Razjurio je pse lutalice, sredio i ulickao travnjake, drveće potkresao, kuće popravio i obnovio – rečju, pretvorio taj siromašni i oronuli deo grada u pristojan i udoban životni prostor. Kao iz bajke, može se reći.
Gost autro - " sve Nišlije"
Dragi Beograde,
Nišu je izuzetno drago da ćeš uskoro biti na vodi.
Zaista nam je drago, bez sarkazma.
Međutim, moraš li zaista, dragi Beograde, da nam ovde, na sve siromašnijem jugu to nabijaš na nos?
Moraš li da nas pozivaš da te "slavimo", dok je u Nišu velika nezaposlenost? Moramo li da se radujemo
Određeni komad detinjstva proveo sam u parku na Zelenom vencu. Dobro sam poznavao ovu uređenu zelenu površinu komplikovane strukture i namene. U njemu sam prvi put razbio glavu. To mi se desilo posle jednog suviše kratkog skoka sa ljuljaške posle koga me je drveno sedište, zaljuljano preko mere, odalamilo u potiljak. Krv je obilato curila i ta slika prilično je uznemirila moju majku koja me je odvela u najbližu bolničku ustanovu kraj železničke stanice gde sam efikasno hirurški zbrinut i vraćen u park.
Otvaram sanduče da proverim da li država potražuje još nešto od nas i da li me banka obaveštava na 15 strana šta sam sve potrošila i na koliko još načina mogu da se zadužim dok nas sve zajedno ne pokupe i ne odvedu u vavilonsko ropstvo. Nisam očekivala napad s leđa u vidu postarije, doterane, nepoznate gospođe.
- Jeste li vi iz ove zgrade? (Takvim tonom mi se poslednji put obratili verovatno još razredna u srednjoj.)
- Jesam, zašto pitate?
Ne znam kako je vama, ali i meni je dosta, zaista mi je dosta. Dosta mi je protesta, okupljanja, štrjkova, mitinga i kontramitinga, vojnih i drugih parada, molebana, litija, blokada pruga, puteva i, naravno, raskrsnice Nemanjine i Knez Miloševe u Beogradu. Dosta mi je i svečanih dočeka naših sportista posle velikih pobeda ispred Skupštine grada, razdraganih i razuzdanih navijača sa klubskim i nacionalnim zastavama. Dosta mi je patriotskog, nacionalnog, demokratskog, antidemokratskog i svakog drugog ispoljavanja nezadovoljstva ili zadovoljstva kojima se stvara saobraćajni haos i kolaps u gradu gde živim. Ako je sve to demokratija, dosta mi je i demokratije.
Vratimo se onom prijašnjem Ponteportònu.
Putem ste mogli obići Motovun, upoznati legendu o Velom Joži – pravednom divu opisanom u pripovijetci Vladimira Nazora ili možda na drugu stranu skrenuti za pitoreskni Oprtalj (slika desno).
Umjesto da skrećemo
Slobodan Tišma, Bernardijeva soba, Kulturni centar Novog Sada,
Novi Sad, 2011.
Čovek je skromno biće, sklono preživljavanju.
Slobodan Tišma, Bernardijeva soba
U suton u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku
U suton, u suton, tajne su deo nas dok klizimo uz obalu
Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona...
Slobodan Tišma - La strada, Okean
Pišta Petrović je autsajder, marginalac, u svakom pogledu suvišan čovek iz čije vizure Slobodan Tišma (1946), ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade, sigurno, zrelo, promišljeno, malkice melanholično, pokadšto nostalgično progovara o sudbini umetnosti u svetu kojim gospodare: licemerje, zavist, politika...