Jeste, ja sam ona što voli jesen i zimu.
Zaista ih volim.
I stvarno mi ne smeta kad pada kiša.
Ni kad duva vetar.
Ni kad se uhvati mraz.
Imam čak i kuče koje voli iste vremenske uslove, Samojeda, pa kad nas dve krenemo u zimske avanture, uživanju nikad kraja!
Ali...
Tolerisanje nelegalne gradnje od strane političara a onda i države je perfidan način korumpiranja građana po šemi - mi vam legalizujemo a vi vraćate uslugu i glasate za nas ...
U Skupštini je priča o zakonu koji treba da po ko zna koji put reguliše legalizaciju bespravno izgrađenih objekata što podrazumeva da će biti u najvećoj meri abolirani graditelji zgrada sa one strane zakona i čije je takovo građenje nekim predhodnim pravnim propisima uzimano za krivično delo. I šta će država, tužna i čemerna, pobedili je ti sa viškom neimarske samoinicijative, namnožili se beskrajno, država ih ispustila iz vizure još odavno i sada im ništa ne može, svi pokušaji, ako ih je i bilo, nisu uspeli i pored nerazumnih ustupaka, pa ajde onda da ih prihvati i oslobodi sebe obaveze. Praktično rešenje ne može se poreći, kaže ona (država) sve može da se legalizuje za malu kintu i sa kusom procedurom a onda (država) mirne duše, oslobođena stresa ode na zasluženi počinak.
Aktivisti "Cultural Exchange", koji stoje iza projekta "Bike Kitchen" u NS bili su prvo predmet napada pojedinih "novinara" koji su ih opljuvali i lažno optuživali, potom vandala koji su im razbili izlog, a na kraju i naše policije. Novosadski Radio 021 preneo je saopštenje „Cultural Exchange" u celosti:
Oni su najveća pretnja u Novom Sadu?
Skinula je usta sa čaše. Bila je previše debela da bi glumila gracioznost i lako je oduvala pepeo sa suknje. Debele suknje. Nova, šesta loza ju je upozorila i duboko joj se zavukla pod gaćice. I unutra je bilo debelo. Ništa manje, ništa više – tetovaža radjena poput onih u vojsci, i uložak. Televizor je bio glasan, kao i kafana uopšte. I ti smrdljivi muskarci… Koji su oni kurac? Pičkoroblje…
Povukla je vodu i obrisala svoja razmrljana usta; loš doručak. Trljala je oči dok se kenjoar vrteo, vrteo… Vrteo… Povratila je još jednom
Kada izgladni, organizam počinje da se samoproždire. Prvo šećeri, pa masti, pa manje važni mišići, pa tako do srčanog.
Dakle, nema mi druge, nego da se i ja oglasim povodom ove eskalacije nasilja.
Ima li smisla onda pisati o ovome? Hoće li nasilje u Srbiji prestati kada nas se sakupi deset blogera koji će dići glas protiv sve očiglednije degradacije prava na goli život? Koliko nas se oglasilo povodom mogućnosti lečenja dece u inostranstvu? Pa, ništa!!! Nema nešto više ni akcija preko socijalnih mreža. A bolesnih koji nemaju mogućnosti da se leče, nažalost sigurno ima. Ali, zato se preko noći, po kratkom postupku menja zakon, ili uredba, šta li, o nivou aflatoksina u mleku. Samo, nekako ne mogu da sedim skrštenih ruku. Martin Luter King reče otprilike da je početak kraja života kada prestanemo da govorimo o bitnim stvarima. A neposredna fizička bezbednost moje porodice, prijatelja, mene, pa i svih mojih komšija i sugrađana, baš mi se čini kao jako bitna stvar. A, i nekako mi se još živi.
U Beogradu se gradi zaista veliki broj objekata, na stotine, raznih po sadržaju i veličini. Od dogradnje potkrovlja, malih stambenih zgrada u predgrađu uglavnom bez dozvola, pa do velikih objekata ili čak kompleksa i za sve to neophodno je učešće arhitekata. Radi se o nekoliko stotina hiljada kvadratnih metara površine koji se projektuju ili grade istovremeno i to sve treba da urade beogradski arhitekti, pa se može zaključiti, ustvari bolje reći, predpostaviti, da je to za njih preveliki zalogaj.Kao i u svakom drugom zanimanju i kod arhitekata se podrazumeva različita moć pojedinca, mada arhitekti misle da je svakog od njih Bog lično pogledao i obdario ih talentom i osetljivošću na lepotu zgrade, te projektuju, a ishod je naravno uvek u skladu sa njihovim stvarnim mogućnostima.
Rezultat je da u Beogradu ima svakakvih zgrada, ružnih, osrednjih, ali i sjajnih ostvarenja i svako od njih potpisuje neki arhitekta, iza njega stoji investitor ma ko to bio, koji prihvata projekat, bilo zato što mu se žuri da zida ili što je njime oduševljen i plaća izvođenje. Tako, u nizu zgrada duž beogradskih ulica veoma malo zgrada se prepoznaju ili budu zapamćene. Tako je uostalom u svim velikim gradovima diljem Evrope, jer se zaista ne može očekivati, naivno je tako misliti, da u velikoj produkciji svaka zgrada treba da bude remek delo ili u najmanju ruku prihvatljivo dobro urađena arhitektura.
Šta znaci pola flaše Vranca,
boca parfema,
i otisak karmina u ogledalu.
Koliko ću još puta da utvrdim da ljudska domišljatost u pravljenju budalaština nema granica?
Kažu, prijavljen skup "Zaštitnika prirodnih bogatstava", koji, gle čuda, treba da se održi baš kad i Prajd, a učesnici će malo da nose primerke tih "prirodnih bogatstava"
Neću da lamentiram nad prošlim vremenima, kada su Novosađani, i Vojvođani uopšte, poistovećivani sa maskotom Lalom, koji sluša tamburaše i jede sataraš, rinflajš, bećar paprikaš, šnenokle, i crnim vinom farba brkove, dok su preko Save jeli gotovac, cicvaru, kajmak, jagnjeće sarmice, prebranac, i pili žutu osu.
A onda smo mi Vojvođani, naročito mi u Novom Sadu, u oktobru 1988. godine, pre bezmalo 25 godina, naglo shvatili koliko su zapravo po nas zdrave bakterije Streptococcus thermophilus i Lactobacilus bulgaricus, i počeli da pijemo jogurt. U revolucionarnim razmerama.