Beogradski otegnut izgovor zvuči nekako razmaženo i umiljato, kadkad cmoljavo, mada ume kad treba da bude i surov, zajedljiv ili već, zavisno od prilike; taj govor je prepoznatljiv pa se Beograđanin lako uoči među drugim sabesednicima i to se može uzeti kao jedna od odrednica gradskog idnetiteta. Ali, to je samo stereotipan i već pomalo izvikan znak kojim bi se obeležila posebnost Beograda, ima ih mnogo drugih, vidljivih na prvi pogled, javno istaknutih i vizuri dostupnih, nevidljivih i skrivenih od onog prvog pogleda, izmišljenih po potrebi ne bi li se gradu dodao neki novi plus, i naravno, bezbroj znakova koje sobom nose građani, svako na svoj način i sa temom koja ga se dotiče i da ne bude nesporazuma, ti znaci jesu najvažniji. I da se ne zaboravi, Vrabac je u toj priči nezaobilazan, pozicioniran na visokom mestu hijerarhije indentifikacionih znakova jer je neodoljivo privlačno misliti da ta mala ptičica prezentuje metropolu. Jedinstvo suprotnosti kako reče neki od filozofa, nije mislio svakako na ovaj Beogradski slučaj i vrapca, ali nije nemoguće u slučaju nedovoljnog dokaznog materijala samovoljno i po želji koristiti filozofsku misao i podržati Vrapca.