Unatoč tome po nekim, naravno zlonamernim (sic!), reakcijama evropskih posmatrača koji neprekidno prave razne ankete i rangiraju Srbiju uvek pri dnu liste efikasnih u ovoj oblasti, stanje se ne popravlja.
... (изборни) графит у Помпеји "ти упијајући воду вероватно си већ потонуо" - Помпеја, кандидати за Дуумвират у години ерупције Везува (79.г.)
Nije, zaista nije u pitanju upoređivanje ili nalaženje neke tajne veze ili obnova istorije kao majke učiteljice života a ponajmanje sve to ima veze sa sadanjim dužnosnicima na državnom ili lokalnom nivou, mada ni takvu mogućnost ne treba gurnuti pod tepih ako je neki od prevelike nadošle vode preostao. Ovde je reč o grafitima i samo njima. Dakle, grafit je poruka koja se šalje javnosti u bilo kom društvenom i urbanom okruženju I vremenu jer grafitičar je drugačije ne može saopštiti. Kaže se da grafiti pripadaju supkulturi velikih gradova i iskazuju, pre svega, mada to zvuči kao stereotip, buntovan stav prema građanskim normama. Što je manje slobode, lične i društvene u urbanom okruženju, grafiti na zidovima su brojniji i podrazumevajući deo urbanog jezika, aktuelne i autentične poruke. I onda, opet od početaka: "Zapanjen sam, o zide, da se još nisi srušio pod težinom tolikih gluposti napisanih na tebi!„ je pretekli grafit izgreban na zidu u Pompeji, onomad pre volje vulkana da sve to zatrpa. Od tada, Bilo je toga još kojekuda odvajkada pa posle radoznalog otkopavanja registrovane su poruke prenete grebanjem po zidu, posle uz napredak pisalo se kredom ili nekom biljnom bojom sve do danas kada se to čini sprejom. Grafiti traju, događaju se neprekidno kao deo bilo koje civilizacije mada nepriznat i u najvećem broju slučajeva nije dobro gledan.
Zove me dok spavam. To mrzim.
Nikada mi neće biti jasno zašto svaki put ustanem i bez razmišljanja odem do njega. Otvaram oči i skačem sa kreveta, gegam se do kuhinje i pozdravljam ga klimanjem glave. Gazda ćuti. Sedam i doručkujem. Jedem brzo. Nisam siguran u čemu je štos. Zašto ćuti a pozvao me je. Maltene se prodrao da ustanem. Ipak - on je glavni. Izvukao me je sa ulice, dao mi da kuntam kod njega i hrani me. To mora da se poštuje.
Progovorio je posle par minuta, rekao je - idemo. Jebiga, idemo - mislim se. Ne bih izlazio iz sobe ali idemo, jebiga. Spavao bih još dva dana sigurno. Spavao, jeo, pišao i srao. Samo to. Dva dana, minimum. Ali poslovi se moraju odrađivati i tog dela sam svestan.
gotova mi sezona. prvi deo je bio neverovatno uspešan, ugostili smo čak i katoličkog mendelu ili kenedija, papu njofru, čoveka kojega će mafija sasvim sigurno slomiti ili likvidirati. svašta smo nešto radili. imali smo i sumanuti raketni rat, kao i nasilne sukobe oko vere, danas u xxi stoleću.
svedočili smo određenom otvaranju srba za drugačije moderne sadržaje, te otvaranju hrvata, i jedni i drugi s težnjom da prevaziđu vlastiti etnofiletizam.
Društvo, sve najbolje u novoj godini žele Vam burazeri Kolin, Nastić, Šotić, Stošić i Tulić
Praotac je useljavajući se u pećinu i vršeći male, neophodne dorade a posle, deljući grane za onu nastrešnicu imao neku ne sasvim jasnu potrebu da učini građevinu pre svega korisnom, ali i da to što dela bude i oku ugodno. Estetika u to doba nije bila još uočena i određena nekim pravilima pa Praotac nije bio svestan njenog postojanja ni njene uloge jer je imao značajnije probleme u vezi opstanka, zadovoljavao se da izgled građevine bude usaglašen sa namenom i pratećim potrebama mnogo kasnije nazvanim funkcijom zdanja, mogućnostima koje je nudio alat i upotrebljenim meterijalom. Vremenom, nejasan osećaj vizuelne ugodnosti je postajao artikulisan, posebno kada je video komšisku građevinu, tu negde iza brda, uporedio, ustanovio je da komšiska građevina prija gledanju nešto više od njegove, uočio je i ustanovio tom prilikom prareferentu vrednost, vratio se do svoje nastrešnice i dopunio je. Posle je pozvao komšiju da vidi učinjeno delo i pradiskusija o ahitekturi je začeta tog predvečerja.