U senci „velikih", „epohalnih" vesti, koje svakodnevno liferuju tabloidni i pinkoidni mediji u Srbiji, odvija se puzajući, neobjavljeni rat stanovništvu.
Iako nisam ovisnik o Facebooku, skoro svakog dana prošvrljam po njemu bar pola sata. Pre svega da bih video koje su izložbe, zanimljivi događaji...planirani za danas, sutra...a pogledam i šta je ko od mojih prijateljica i prijatelja postavio na stranu. Tako juče naiđoh na citat iz opusa Ive Andrića, koji glasi: Ne mogu ja dobri čoveče ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav. Od sebe se ne može ozdraviti.
Narodnim
Pa valjda – dizanju.
No, sad bez šale, šege i mačevanja, otkud taj mazohistički poriv u ljudskog roda da se opuča pufćajući pod teškim tegovima za čijim podizanjem realno nema nikakve potrebe?
Neću se praviti da razumem kako funkcionišu i šire se virusi. Vidim šta prave. Dovoljno mi je. Neću ni da se pravim da znam kakve mere je potrebno preduzeti da se virusi ne bi širili u društvu ili makar da se njihovo širenje smanji. Iskustvo drugih pokazuje kako mere rade. I poštujem te mere. Da li su mere dobre dovoljne, dobre, pravovremene drugo je pitanje. I neću da se pravim da znam kakve bi bile idealne.
Užasan je osećaj kada se priča mora započeti sa ''bio je topao ili tmuran dan'' i tome slično, ali nekada se od te konvencionalne, da ne kažem – ustaljene rečenice, ne može pobeći, i zaista je bio topao junski dan, tek što su prestale kiše koje su danima padale, igrajući se sa mojim živcima, i na čiju me je pomisao sad bolela glava, sve je nekako bujalo, mirisala je lipa, nisam se ni na poslu mnogo umarao, dolazio sam kući zadovoljan i odlazio do obližnje prodavnice, čiji je vlasnik otac mog prijatelja, i gde sam oduvek, takoreći, uživao beneficije, da ne ulazim dublje u
DANAS SAM IZAŠAO NAPOLJE. Nigde nikog nije bilo i samo bi povremeno, jako retko projurio koji auto. Policijski je čas pa na ulicu izlazi samo onaj ko ima posebnu dozvolu i onaj ko voli da krši propise o ograničenom kretanju u vreme pandemije virusa korona. Mene bi bilo sramota da prekršim taj propis i zato sam izašao samo na terasu.
Čuo sam kroz prozor gugutku i taj njen glas me je izvukao iz sobe. Pa to je fantastično, otkrio sam da u spoljnjem svetu postoje ptice. Uzeo sam fotoaparat i malo ih slikao.
Bolničke čekaonice su tmurna, depresivna mesta. Naročito one u dežurnim bolnicama.
Međutim, sinoć, negde oko devet, čekaonica hirurgije na Bežanijskoj kosi bila je, verujte mi, najrazdraganija u gradu. I šire.
Evo jedne zanimljive ideje iz bratske nam Rusije!
Uz moju ogradu od bar dvostruko politički nekorektne formulacije (pri čemu je bitniji onaj njen deo koji sugeriše čišćenje od nosilaca gluposti, a ne samo od gluposti, mada je, hm, i ono prvo često potrebno na civilizacijski prihvatljiv način kada ti nosioci civilizacijski neprihvatljivo ne žele da išta menjaju nabolje), braći Rusima i bratu predsedniku, a budućem starom-novom premijeru moram da čestitam na ideji za to luftiranje propisa i praksi, sa iskrenom željom da im promaja ne zalupi prozor, pa da od luftiranja ne bude ništa, baš kao što se sečivo naše "giljotine propisa" negde pri (škripavom) padu zaglavilo, a i onaj njegov niži kraj, ako se i približio bar nekoj od glava stoglave birokratske aždaje, nije mogao ni da je ogrebe, jer je neko "zaboravio" da ga naoštri.