Pre neki dan se moja Princeza, po ko zna koji put, nešto sporečkala sa najboljom joj drugaricom, i onda je, vrlo odlučno, došla sa zahtevom iz naslova.
Znam da će to mnogima zazvučati čudno - hoće dete pošto-poto da se vrati u tamo neku divlju Afriku, ali, ima ona svoje razloge.
No, da se ne pravim ja mnogo pametna - evo spiska zamerki moje Princeze.
1. Tamo sam imala kuću sa dvorištem!
2. Tamo nisam morala da pišem domaće ni da menjam smenu!
3. Tamo nisam razmišljala šta da obučem za školu!
4. Tamo su u školi deca ćutala na času!
5. Tamo su deca pristojnija!
6. Tamo je TV imala zanimljiviji program. Nije bilo glupih političkih emisija i grozne muzike!
7. Tamo me niko nije smarao!
- Kad krećete na Exit?
- Sutra…
- Da poneseš nešto toplije…
- Pusti dete, odrastao je čovek…
- Ti ćuti…
- Mama…
- I ti ćuti, da uzmeš jaknu, onu šuškavu…
- Aman, ostavi ga na miru…
- Ne mešaj se, vidiš prognozu…
- Mama…
- I kišobran uzmi…
- Jesi ti normalna, izgledaće kao budala, svi mokri samo on na snimku sa dva metra štrči k'o deda s kišobranom…
- Mama…
- Rekla sam kišobran…
- Ali mama, idem na Exit, a ne u Amazoniju…
- Lepo ti kaže dete…
- Ti ćuti, a ti uzmi onaj tatin kišobran…
Desetogodišnja ćerka mojih prijatelja na Facebook-u od danas „is single". Bila je ona i do sada single, ali je sada prosto primetila i tu opciju, pa ko veli dete, da joj ne bude profil zapušten i nejasan. Sada trećaci i prezreli četvrtaci iz njene škole znaju na čemu su, nema dileme.
To je naivno, nevino, i još uvek slatko. Mene brine to što dosta roditelja ne zna da je njihovo dete
AUTOR/KA: Zorka Kovačević
Da porođaj u Srbiji nije lak to znaju svi/e koji/e su u potekle dve godine učestvovali u diskusijama kod Krugoline na blogu, koji/e su potpisali/e peticiju za Ministra zdravlja i koji su poslali svoje priče o iskustvu sa porođaja. Izgleda da nije lako „poroditi se" ni na bilo koji drugi način, čak ni na blogu.
Zemlje Evropske unije nisu obavezne da „uvode ili priznaju" homoseksualne bračne zajednice, budući da takav brak ne spada u temeljna ljudska prava - tako glasi presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.
Da, jesu meštani Starih Ledinaca svesrdno tražili osumnjičenog. Jeste monstrum, koji je silovao i ubio osmogodišnje dete. Jeste 100 policajaca tražilo zločinca, koji se skrivao po nekim vrletima. Sada se licitira dužinom kazne, preti hemijskim kastracijama, a komentari na ovu vest prepuni su verbalnog nasilja, besa i samo dodatno potpiruju vatru.
Ima li ijedne hladne glave da se zapita da li je morala osmogodišnja devojčica da bude silovana i ubijena? Da li će nekoliko decenija kazne izbrisati patnju porodice i svi ćemo moći da se pravimo da se ništa nije dogodilo u „inače
Roditelji dece sa teškoćama u razvoju, osobe sa hendikepom i osobe sa intelektualnim poteskoćama često ne znaju koja sve prava imaju. Time ne mogu da prepoznaju kada su ona ugrožena, a kad se to i desi, često ne znaju kome da se obrate.
Taj problem su prepoznali ljudi iz Inicijative za prava osoba sa invaliditetom Srbije - MDRI i Incijative za inkluziju VlekiMali i u okviru projekta
"Prevazilaženje marginalizovanosti kroz uzajamnu podršku: porodice za inkluzivno obrazovanje i poslovnu sposobnosti"
napravili
Servis za podršku u ostvarivanju prava dece sa smetnjama u razvoju i odraslim osobama sa intelektualnim teškoćama
U dogovoru sa Snežanom Lazarević ovde postavljam njihovo obaveštenje o servisu, a Snežana i ostali članovi njihovog tima će se potrudti da odgovore na eventualna pitanja.