ženka, mladi mužjak
Svakog leta
čini mi se
ležimo u njenoj sobi
na 11. spratu
i udišemo sasušeni vazduh
izdišući bes i netrpeljivost.
Malu dramu u jednom komadu.
Nad nama je ogromna tabla lima umesto
krova koji se viđa na filmovima ili iz autobusa
Ponekad na glas razmišljamo zašto arhitekte postavljaju
beton i lim umesto crepa
i da li je viktorijansko doba bolja opcija od industrijskog
ali nas znoj i svađanje uvek ometu tik pre zaključka
Hej :)
Hej :)
Opet Ti
Opet ja
(U svakom dobrom životu budemo bar malo Mi)
svetla sa krovova automobila
pripiti zaštitnici građana
delioci modrica
ustaljene putanje kretanja
od pacova do tastera
sitnih dilera
u službi aparata
od naselja do naselja
Skinula je usta sa čaše. Bila je previše debela da bi glumila gracioznost i lako je oduvala pepeo sa suknje. Debele suknje. Nova, šesta loza ju je upozorila i duboko joj se zavukla pod gaćice. I unutra je bilo debelo. Ništa manje, ništa više – tetovaža radjena poput onih u vojsci, i uložak. Televizor je bio glasan, kao i kafana uopšte. I ti smrdljivi muskarci… Koji su oni kurac? Pičkoroblje…
Povukla je vodu i obrisala svoja razmrljana usta; loš doručak. Trljala je oči dok se kenjoar vrteo, vrteo… Vrteo… Povratila je još jednom
Kišno velikopetkovsko jutro, tmurno i hladnjikavo ali to ne sme da omete kazivanje vedre i optimističke poruke o bratstvu, toleranciji i zbližavanju bez obzira na evidentne različitosti ... pa eto jedna mala etida poučna u svakom smislu i nadasve angažovana ...
Džoni Fejvorit se seća kada ga je prijatelj vozio u urgentni centar u 1 po ponoći jer je Džoniju pozlilo, a 2 idiota u plavim uniformama, oni postpetooktobarski demokratski kljunovi sa dužim demokratskim pendrecima i većim demokratskim stomacima i mudima veličine kikirikija zaustaviše vozilo i naplatiše kaznu jer smo ušli 5 metara u jednosmernu ulicu. I onda su svinjski odugovlačili pisanje kazne. Džoni Fejvorit se seća i doktora koji ga je slušao s osmehom na licu, misleći da se Džoni nagutao eksera pa mu je zato puls 3 u sekundi. Smeškali se i debeli student i splavaruša
Razmišljati o prošlosti je besmisleno. Može samo doneti nesreću. Prihvatiš sve onako kako se dogodilo – da li je uzrok Božja volja, sudbina ili slobodna volja – nebitno je.
U tom trenutku mu se činilo kao odlična ideja da zasnuje porodicu. Kolin je sa 18 godina, ljubeći Kristin, svoju devojku sa kojom je pohađao samo dramsku sekciju – u ostalim je bio daleko lošiji od nje – rešio da postane otac. Imao je osećaj da će umreti pre dvadesete, i želeo je da ima naslednika. Kristin je bila idealna majka u Kolinovim očima. Lepa, atletičarka, pristojna, iz dobre familije. Znači dete bi ostalo u dobrim rukama.
Svoju porodicu nije želeo da upliće u celu priču.
Himnu i početni udarac propustih umivajući se u klonji i gutajući 25mg diazepama i 2 kafetina, donela polukres šema iz Otadžbine. Sedeo sam još 5 minuta da mi sve bude ’’jasno’’, da mi se ’’izbistri’’. Bolje da Alabamaši misle da serem nego da gutam pizdarije. Kako im objasniti da su mi pizdarije u Otadžbini bile kao asmatičaru pumpica. Gledamo Superboul. Nisam znao ni ko igra, niti me je zanimalo. Izguglao sam pre dolaska, čisto da prozborim i ja neku, mrzim partibrejkere. U stanu nas desetak, svi naloženi, u narandžastim dresovima, broj 8 na leđima, piše Mening.