100% Left Wing!

Želeo sam jedne teme da se dotaknem, te naimenično da je nemoguće smatrati sebe pripadnikom levice ili građanske desnice a negovati mržnju u sebi. Pošto ste se žalili da vas mala fuksa zatrpava glupostima, stavljam samo ovaj vredni intervju Rajka Grlića.

 "Tekstovi Smaka su idiotski. Čak mislim da je idiotski blaga reč. Da ne navodim sada primere, previše ih ima."

Diskusija na jednom blogu potakla me je da napišem par riječi i na ovu temu jer sam sasvim svjestan da među ljubiteljima i slušaocima (jugoslovenske) muzike postoji taj jedan, moram priznati, ruku na srce, dosta nepravedan i prenapuhan "mit o glupim tekstovima Smakovih pjesama" i potaknut jednim bestidnim komentarom (uvodni citat) jedne pretenciozne muzičke neznalice koja će, za razliku od Smaka - po svojim muzičkim djelima i uticaju na brojne pa i na svjetskom nivou značajne muzičare [poput Bojana Zulfikarpašića koji je kao pijanista dao možda najbriljantniji tribjut zvuku Točkove gitare i muzici Smaka na svom albumu "Xenophonia" (Label Bleu, 2006.)  u kompoziciji "Wheels" svirajući klavijaturama, potpomognutim gitarskim efektom distorzije, temu malo poznate ali među vrsnim muzičarima itekako poštovane i znamenite Smakove kompozicije "Maht-Pustinja" sa albuma Zašto ne volim sneg (PGP RTS, 1981)] trajno biti zabilježena u istoriji jugoslovenske i srpske muzike - ostati u muzičkom smislu upamćena samo u okviru svoje porodice i bliskih prijatelja (što je naravno za svako poštovanje ali nije opravdanje da se ostavljaju krajnje pretjerani, zlonamjerni komentari na račun radova zaista legendarne grupe). Naravno, srdačno ga pozdravljam i zahvaljujem mu što me je "inspirisao" da napišem ovaj tekst i nadam se da će, ukoliko ga bude čitao, proširiti svoja skromna znanja na tom planu.

Juče, na Svetog Nikolu 2017., dobili smo zvanično potvrdu od jednog istraživača, hrvatskog Nemca iz Slavonskog Broda, o sudbini našeg pradede, Rudolfa Rudija Fuchsa. Stari Rudi, zvanično je izgubio život stradavši u Jasenovcu. Ubili su ga ustaše, negde tokom zime 1942-43. , u logoru Jasenovac. Pradeda Rudi bio je jedan od prvaka društvenog života u Brodu na Savi. Ove zime će se navršiti 75 godina od njegove tužne smrti. Iako je privatna povest, objavljujem jer mislim da ima opštu vrednost za izmaltretirano srpsko građansko društvo.

      Sredinom dvijehiljaditih, kada sam iz banjalučkog naselja Obilićevo prešao u Rosulje, vrlo miran, tih i gotovo periferijski dio grada sa pokojim stambenim nizom zgrada i mnoštvom jednoporodičnih kuća načičkanih oko slijepih ulica blizu groblja Sv. Marko, živio sam sam u stanu bez interneta i televizora. U to vrijeme sam, pored čitanja knjiga i slušanja muzike, uglavnom pratio radio i to zagrebački Hrvatski radio koji je i onda imao bogat i zanimljiv program, posebno iz oblasti kulture, a meni je definitivno najdraži bio njihov dramski program. Tada sam poslušao ni sam ne znam koliko radio drama a neke od njih sam čak i snimao na kasete da bih ih kasnije, jednostavnim postupkom spajanja izlaznog kabla iz kasetofona sa priključkom za mikrofon na računaru, digitalizovao da ih lakše mogu slušati na kompjuteru. Posebno su mi bile drage radio igre dva manje poznata autora koja ću ovom prilikom, iz poštovanja prema njihovom pisanju, spomenuti: Stanislav Pejković i Sergej Mioč. Njihove radiokomedije ("Kako je komunizam prepila Antuku Šišmana", "Vratija se Šime", "Otpisani" i druge), uglavnom smještene u dalmatinski kraj sa specifičnim govorom Dalmatinaca i njihovim britkim humorom, i dan danas za mene, bez imalo pretjerivanja, predstavljaju prava mala remek-djela radiofonijske umjetnosti. (Da kojim slučajem imam saglasnost vlasnika autorskih prava vrlo rado bih ih učitao na internet da ih podjelim sa drugima jer mislim da su zaista vrijedne pažnje.) Naravno, pored u startu odlično napisanih komada kao i reditelja radio igre, koji dodatno obogaćuju dijaloge nekim zvučnim efektima atmosfere i pratećom muzikom, velika zasluga ide samim glumcima koji samo svojim glasom moraju uvjerljivo da iznesu napisane role i u tome leži glavna čar ovog audio stvaralaštva.

Ja poskakujem mlaad

Svake noći sam 

Nikada nisam tako brzo sanjao. Sklopim oci ... i bum! Uvod, razrada i zakljucak. Ceo film mi stane u jednu scenu. Kao u snu. 

We all need to love

And to be loved

Poslednji libertino Srbije, iliti Kucamo na vrata zaboravljenih blogera

– Niko i ništa od onog što spominjete niti me je uvredilo niti pogodilo. Ipak su to neki drugi, meni strašno daleki svetovi. Previše je u njima egzotike i besmrtnosti za moj ukus… Čuo sam od ovih iz rukovodstva antisrpskog PEN-a da Jelena Bačić povremeno objavljuje pod pseudonimima Vida Ognjenović i Dragan Velikić. To je zanimljiva koncepcija, ali ipak verujem da se tu radi o mondijalističkoj zavisti usmerenoj na kosmopolite starinskog, titovskog tipa… A Legiji nikad neću oprostiti peti oktobar. Jeste da svi znamo da nije on ubio Đinđića već Amerikanci, ali zbog njegove uloge u petooktobarskom armagedonu zaslužio je šaržer u glavu. Uostalom, zna on vrlo dobro šta Magični misli o njemu, čak su govorili da sam ja koautor njegovog prvog romana. Nisam se obazirao na takve budalaštine… Vidite, od Crnjanskog sam, pored drugih trikova, naučio kako da odjebem istoriju kao književnu temu, da je nipošto ne uzimam za ozbiljno, već kao niz tračeva na čijem fonu se odvijaju autentične ljudske drame i komedije… I čitava zbrka i haos kojim se hrani politička korektnost potiče od banalne istine koju ljudi iz nekog razloga ne žele da shvate i prihvate: Stari zavet su pisali umetnici, a Novi zavet su pisali političari. Zato je Stari zavet tako krvoločan, bestijalan, maštovito surov i vala poprilično dosadan. Njega su pisali istinski poznavaoci ljudske duše koji se nisu libili da je opišu upravo zbog težine sticanja svetačke aure. Dok je Novi zavet udžbenik o diplomatiji i trgovini, koji propoveda da je ovaj svet džinovski buvljak.